Bezvremeni tekst o svrsi života

Tekst napisao Željko Đitko 2019.

Mnogi su se ljudi danas probudili ne znajući da im je ovo zadnji dan života; sve tvoje postojanje kao čovjeka, sve što si radio ili htio uraditi prestaje u jednom trenutku, a ne možeš napraviti ništa protiv toga. Bilo da je to bolest, nesreća, prirodni tijek života, radi se o jednoj Višoj Sili koja funkcionira na svojim principima i nahođenju, a mi joj se moramo prilagoditi – htjeli to ili ne.

Neugodno je pričati o smrti, to je jedna od tabu tema društva jer izaziva nelagodu i većini podsvjesno aktivira alarm i strah ˝što ja to radim sa vremenom koje imam?˝. Posebno je teško gledati tu Silu na djelu kad bukvalno iščupa nekog tvojeg bez pitanja, milosti ili brige za to hoće li time iščupati i dio tvojeg srca i duše. Jednako je teško gledati je kako polako i dan za danom nekog uzima, dio po dio, a ti tu ne možeš ništa. A i teško je gledati kad je netko mrtav iznutra – hoda, priča i radi puno stvari kao i ti, ali je prazna ljuštura koja je samo ˝postoji˝ i mehanički radi ˝stvari˝ i to je to. Pogledaš joj u oči i vidiš prazninu i odustajanje.

Smrt jest nekakva forma kraja, ali je i jedna od najboljih učiteljica Života – za one koji žele usvojiti njezinu lekciju. Nekad je to jako teško, mnogima i nemoguće jer je lekcija prebolna. No bol je ta koja lomi čovjeka, njegov ego i sva uvjerenja. Tjera ga na promjenu i prilagodbu. Smrt nije konačna. Energija mijenja oblik, formu i može se transformirati, ali se ne uništava. Tako ni čovjekova duša ne može biti uništena jer je i Duša energija. I bol se može transfomirati. Osjećamo bol jer osjećamo i ljubav. To je ista energija samo na drugim ekstremima jednog spektra. Ako možeš osjećati i najgoru bol, možeš osjećati i najčistiju ljubav.

Sjećamo se svojih najbližih koji su preminuli paljenjem svijeća i stavljanjem cvijeća na njihove grobove. Ali što je sa slavljenjem njihova života i odavanjem počasti nekom kroz vlastiti život? Smisla ima ono čemu mi damo smisao i vrijednost. Dani, vrijeme i život će i tako i tako prolaziti i jednom proći – oni vode svoju priču. A što ćemo mi sa ˝svojom pričom˝ zavisi od toga hoćemo li toj priči dati smisao.
Razmišljamo često o sebi kao o faktoru koji ne predstavlja razliku. Mi sebi dajemo tu svrhu i ˝smisao˝. Ali to je samo jedna verzija realnosti. A vrlo je lako potpasti pod ekstrem i utjecaj ˝duhovne smrti˝. Život je prolazan, ionako ništa ne vrijedi bla bla bla. Lijek se nalazi u izboru ljubavi i davanja smislu kroz ljubav. Dakle, radi se o istoj energiji samo na drugim krajevima istog spektra – ˝duhovna smrt˝ u odnosu na ˝slavljenje života˝.

Dan ti nije propao ako si mu dao smisao – da je ne znam kako loš bio i koliko god toga da je pošlo po krivu. Jedan čin ljubavi prema sebi ili prema nekom drugom, bar taj jedan koji je pomogao makar malo je dao smisla tom danu. Niti jedan događaj nije ultimativno tragičan ako si izvukao smisao iz njega. Na kraju krajeva i ne možemo spoznati istinsku sreću, mir, ljubav i znanje bez takvih trenutaka; zato smatram Smrt najboljom učiteljicom Života. Nema ˝švercanja˝, nema ˝iluzija i laži˝, nisu joj bitni blesavi ljudski konstrukti poput statusa, rase, nacionalnosti, političke stranke – dobiješ samo lekciju i priliku da izabereš hoće li te ta lekcija progutati ili ćeš je kultivirati. Bila to smrt života, smrt odnosa ili smrt dijela nečijeg karaktera.

To se odražava u gotovo svakom trenutku našeg postojanja. Hoćeš se li probuditi ujutro sa ˝O jebemti mater, evo opet sve ispočetka.˝ ili sa mentalitetom ˝ OK, spava mi se i posran sam, ali sam i ŽIV i imam novu priliku.˝. Hoćeš li kad te ˝lupi neka depresija i tuga˝ biti kao pokisla kokoš koja taj otrov uzgaja u sebi, a zatim ga i sipa po drugima ili ćeš sebi reći ˝Ne želim biti u ovakvom stanju. To nisam ja.˝ i napraviti nešto lijepo, bilo za sebe ili nekog drugog. Najbolji lijek protiv depresija, tuga i jada – kad ne znaš što bi, napravi nešto lijepo za nekog drugog – ljubav iscjeljuje.

I najtežim gubicima se može dati smisao. Možemo vječno tugovati za onim što smo izgubili i staviti Smrt kao fokus svega, a možemo i slaviti Život – kako onoga koga smo izgubili tako i svoj. Život je prilika da se napravi nešto i da mu se smisao, a to zavisi od nas samih i naših izbora. Zato se i kaže ˝živiti život˝. I zato ˝smrt nečeg˝ ukazuje na vrijednost Života. Svrha života i postojanja i jest u tome da mu mi damo svrhu i smisao – ne treba je niti tražiti izvana, niti u kakvoj religiji, vanzemaljcima itd. Ogleda se u našim postupcima i ljubavi sa kojom gledamo Život i kroz koju utječemo na druge. Na kraju krajeva izbor ljubavi daje smisao svemu, a to je onda također energija koja nikad ne umire nego živi kroz naša djela, izbore i kroz druge ljude.