Neke moje/naše ego-borbe kao LEKCIJA

Sve se svelo na to “tko je u pravu”

Evo jedan događaj iz mog života koji želim podijeliti s vama.

Primijetili smo da je življenje postalo nalik borbi za ugodu, pažnju i kontrolu, pa i borbu za onaj subjektivizam i dokazivanje *ja sam u pravu”! Sudar mišljenja, diplomacija u komunikaciji, izbjegavanje sukoba ali ne istovremeno i kvaliteta. 

Jučer sam saznala da je jedna žena (vjernica iz jedne kršćanske zajednice) kojoj sam puno pomagala i davala poštovanje i sućutnu ljubav govorila meni iza leđa da sam najružnija žena u gradu jer sam došla u centar grada na kavu ravno iz vrta, u gumenim čizmama i s kačketom na glavi. Zašto to nije rekla meni u lice nego je kukavički pričala meni iza leđa? Zato jer je slaba i licemjerna, jednostavan zaključak. Lijepi su joj moji novci a ja sam joj najružnija u gradu. Ona sjedi po cijele dane i ništa ne radi, a ja čeprkam po zemlji, sijem, sadim i još razmišljam kako ću dijeliti povrće i novce sa drugima, jer eto – mi smo svi božja djeca i trebamo pomagati jedni drugima! Upravo se smijem dok ovo pišem. Pa i nisam baš bila neka ljepotica kad sam banula takva u gradsku kavanu na kavu, pogotovo s motikom u ruci dok mi ponosno stoji kičavi kačket na glavi.

Predivan je ciklus evolucije našeg ljudskog uma. Sve one priče o sveopćoj ljubavi padnu u vodu jer ma koliko da smo visoko na razvojnoj ljestvici, i dalje smo samo čovjek od krvi i mesa. Zašto da radim, znojim se i mučim, dijelim plodove mog truda nekome kome sam najružnija u gradu? Toliko prosvjetljena nisam, a sigurna sam da ni drugi ne bi dopustili da ih netko ponižava i to bez ikakvog razloga. Eh da! Možda je razlog u ljubomori? Jer, kako to netko dronjav, prašnjav, znojav i s noktima crnima od zemlje može pomagati nekom tko je kao ona našminkana, dotjerana, ofarbane kose za razliku od mene koja ne skriva svoje sijede i radosno nosim moje gumene čizme?

Po sistemu ovog našeg zapadnjačkog dualnog svijeta, ja sam originalna budala koja još uvijek drži neka ona fina načela da je sretniji čovjek koji daje i dijeli onima koji nešto trebaju.

Ili, ono što ovaj svijet najviše zbunjuje i peče: SVI SMO MI BOŽJA DJECA! E pa nismo, izgleda.

Povremeno učim istu lekciju na vlastitoj “mentalnoj” koži da nismo svi božja djeca iako jesmo svi božanska kreacija. Neki ljudi žive u ego-zoni a neki ljudi žive iz zone svijetle duše. Oni ljudi kojima Bog nije na prvom mjestu nisu na toj razini duha za koju kažemo: osvješteni bogom.

Onaj tko je osviješten bogom je zahvalan, radostan, ne ogovara bližnjeg svog, ne iskorištava bližnjeg svog. Samo, problem dolazi kad te ponižavaju oni koji godinama sjede u crkvi u kojoj slušaju upravo o vrlinama ali i dalje rade iz ego-zone, a ne zone Kristove svijesti. Kako da se postaviš prema toj sorti ljudi za koje smatraš da ako idu godinama u crkvu, godinama slušaju propovijedi, mora da su onda i oplemenjeni?

Zaključak: nije do njih nego do mene, do moje nezrelosti na toj razini – naivnost, lakovjernost, djetinje vjerovanje da oni koji se deklariraju kao kršćani nose i kršćansku narav. Ovo je lekcija koju učim gooodinama i nikako da naučim. Možda je upravo DANAS taj veličanstveni dan mog sazrijevanja da spoznam da su ljudi “govna dok ne dokažu suprotno”, neovisno o etiketi na čelu i pripadnosti nekoj religiji. (citat by Siniša Knežević)

S obzirom da nisam baš nešto povredljiva osoba, nije me to duboko zapeklo ali me bacilo u razmišljanje da ODMAH prestanem sa svojim glupavim uvjerenjima o sveopćoj ljubavi i ostalim čovjekoljubivim aktivnostima u smislu umanjivanja patnje pomaganjem potrebitima dok se ne uvjerim da li ta osoba možda treba proći neku životnu lekciju a ja joj uskraćujem užitak bolne transformacije? Ja sam čisti primjer hodajuće budale koja je u svakoj osobi gledala samo najbolje, slijepa za realnost u dualnosti. Dobru lekciju učim, trajat će dok im ne odem tamo u crkvu, u ovu nedjelju i ljubazno joj kažem pred svima: zašto su ti lijepi novci od najružnije žene u gumenim čizmama i s crvenim kačketom? Da, to ću učiniti, budite sigurni, ne iz neke ljigave povrijeđenosti nego iz zabave! Mogu ja to u višu svrhu, da joj i na taj način pomognem da vidi sliku svoju! I da joj se zahvalim što se dokazalo da oni koji sjede u crkvi mogu jače ugristi za srce od onih koji nisu u crkvi. Samo, sreća pa nije stigla svojim otrovom do mog srca. Ustvari, ja gledam na te stvari ovako: svaka osoba je naš učitelj! Ova žena me naučila da do kraja uvidim što nisam i što nikad ne želim biti – lažni kršćanin koji svoj duhovni moral prodaje za novac!

By Snježana Vencler