Posesivnost, naša lažna zaštitnica
„Posesivnost je emocionalni obrambeni mehanizam koji se očituje kao pretjerana želja za kontrolom ili vlasništvom nad osobom, stvarima ili situacijama, često proizlazeći iz straha od gubitka ili nesigurnosti. Posesivne osobe često pokazuju tendenciju da preuzmu nadzor nad drugima, ograničavajući njihovu slobodu i izazivajući napetost u odnosima.“
Kada bih morala opisati pojam posesivnosti, otišla bih prvo od početka nastanka istoga.
Zašto nastaje posesivnost? Kao neki od čimbenika navode se nesigurnost, strah od gubitka, nedostatak samopouzdanja, povjerenja… Može u nas biti ugrađena i kroz obrasce ponašanja u našoj okolini (obitelj).
Ono što je u pozadini nastanka posesivnosti je ne poznavanje suštine, posesivnost nastaje iz neznanja. Posesivnost nastaje kada želimo ukalupiti Život. Zaboravljamo jednu divnu činjenicu da smo dio jedne cjeline, koja je beskonačna, ne ukrotiva, ne kontrolirana, savršeno – nesavršena i mi tu ništa ne možemo.
Osim da se oslobodimo ideje kakav bi Život trebao biti i da ŽIVIMO.
Što nam radi posesivnost? S fizičke strane bih je opisala kao da vam u želucu gori užarena kugla u tom jednom trenutku kada se nađete u situaciji kada „gubite kontrolu“ nad situacijom kada nije po vašem određenom obrascu. To može trajati samo jednu kratku milisekundu i da toga niste svjesni da vas hvata, jer vi tada postajete žestoki diktator koji želi svime dirigirati, svako na svoj način ovisno koji obrazac ponašanja je naučio: netko postane agresivan, netko postane žrtva, netko ide na ulogu manipulatora, netko naizgled stavlja masku smirenosti. S nama ljudima svašta je moguće.
Svi smo mi imali priliku upoznati se s posesivnošću, poneki je se i jako čvrsto drže, nekad je ona jedini prijatelj koji imaju, ona vam pruža divan oslonac, ona drži stvari pod nadzorom i pruža vam sigurnost. O koja je to velika zaštitnica. Jedna velika zaštitnica koja vas vodi u sigurno sivilo, daleko od radosti koju vam Život nudi.
Koliko god vam ona pružila utjehu i sigurnost, ona nije put koji vas vodi gore, već dolje. Tonete dublje i dublje u taj začarani labirint lažne kontrole.
PRVA STVAR MI LJUDI NEMAMO KONTROLU NAD IČIM!!!
Ni disanje ne možemo kontrolirati, ni otkucaje srca, ni prirodu, ni svemir. Pa ni stanare našeg tijela nemamo pod kontrolom (bilijuni, trilijuni i još toliko toga samo u našem tijelu i na našem tijelu živi s da nismo ni svjesni). U prirodi toliko života kojeg ni ne poznamo, a kamoli da možemo kontrolirati…
Nakon ovoga, ono što nadolazi jeste činjenica da se upoznamo s posesivnošću s prave strane – ona je teško BREME, jedan teret koji kad spustite osjetite radost cijelim tijelom (voljela bih da možete to osjetiti onako kako ja to sada osjećam cijelim svojim bićem).
Ali kad malo razmislite, onako kad ste rasterećeni i opušteni, recite mi tko je taj koji Život može ukrotiti?
Kako li samo Život izgubi ljepotu svoju kada ga se pokuša ukrotiti! Znate li da posesivnošću gušite ljubav i to prvo ljubav u sebi, gubite radost?!
I sve je to uredu, svi mi to prođemo, svi se upoznamo s posesivnošću. To ne znači da je netko nešto lošiji od nekoga, da je netko manje vrijedan, jer je bio posesivan. Ja sam sigurna da smo svi na svoj način posesivni, ali i da svi imamo priliku posesivnost ostaviti kao teški teret tamo gdje joj je mjesto i pustiti Životu da ga upoznamo. Tu ide ona rečenica: „ŽIVITE SVOJ ŽIVOT KAKO ŽELITE, ALI PUSTITE I DRUGE DA ŽIVE KAKO HOĆE“ (i prvo primijeniti na bližnje iz svoje okoline)
Da biste ostavili teret posesivnosti naučite prihvaćati, za početak jednostavne stvari, a onda sve što vam je kompleksnije i teže.
Vrlo jednostavno pitanje: da li možete kontrolirati pojavu dana ili noć? NE (udah, izdah i prihvati…)
Netko vas ne voli? PA ŠTA (udah, izdah i prihvati…)
Netko ne živi kako vi hoćete, eto želi se družiti i s drugim ljudima? GADAN OSJEĆAJ ZAR NE, I ŠTA ĆEMO SAD… UDAHNI, IZDAHNI KOLIKO GOD PUTA TREBA I RECI SI: PRIHVAĆAM, SVE DOKLEGOD TO ZAISTA I NE ZAŽIVI U TEBI. Nije lako od prve, polako.