„Samovarke“

 

JA: “Joj, koliko me puta uhvati ljutnja na samu sebe što nemam vremena za sebe. Majčinstvo, supružništvo, kćer, brat, sestra, prijatelj, neprijatelj i sve te uloge koje idu skupa. I na kraju nemam za sebe ništa ni vremena ni volje i tako odem putem nezadovoljstva.“
ONA: „Pa to se svima događa, nije to ništa novo.“
JA: „A znam.“

Zar nije divno kada imate s nekim popričati onako iskreno, kada možete reći što vas muči, bez osude sa druge strane. Kada bi pogledali odnose sa drugima i našu komunikaciju s njima najviša uloga jest prijenos znanja, informacija u svim oblicima, međusobni rast koji osim što ide u individualnom smjeru, proširuje se i mnogostruko. Neka nova tema za drugi put.

Koliko puta ste sami sebe prevarili, a da niste ni svjesni. Pa kako to već ide, funkcioniramo kao mali biološki roboti, često ne znamo ni tko nam glavu nosi.
Prvo što mislimo da smo mi ono što smo naučili: najjednostavniji primjer je taj kada završite neku školu, pa steknete diplomu za to obrazovanje. Na temelju toga, tražite zaposlenje koje će vam donositi profit iz tog područja gdje ste uložili svoje vrijeme i energiju da bi to završili.
(E da, i tu postoji priča koja govori o tome da puno ljudi završi neku školu, a time se na kraju ni ne bavi, ali to sada je manje bitno, jer poantu ove priče može se ispričati mnogostrukim primjerima.)

Naučili smo mi od malena i obrasce ponašanja, ophođenja, prema drugima, interakcije prema okolini. Tako da me ne bi krivo shvatili, pojam obrazovanja služi mi kao najjednostavniji primjer.

I mi smo sad netko i nešto što obavlja te svoje obaveze spram zarade profita, koji nam služi da bi mogli u ovakvoj civilizaciji obitavati. Onda naučimo možda da je ok imati obitelj ili nas možda nekakav drugi vid zajednice zadovoljava, nadalje ovisno o našoj želji za potomcima imamo djecu ili možda ne. Pojedinci tu nalaze i interes za neke svoje hobije koje moraju uklopiti i tako živimo u svijetu da smo to što smo naučili i često putujemo u jednom od kolosijeka sa nekoliko tračnica.

I gdje je sad tu priča o „samovarkama“?
Pa upravo je tu i upravo o tome čitate. “Samovarka“ je ta da ste ono što ste naučili i mislite da ste to. Pa vrlo često propuštate priliku da budete opušteni i pravo svoji, jer ste u kolosijeku svoje varke. Teško otvarate horizonte svojih gledišta i tupite da je samo vaše ispravno. I svi mi to radimo, dok to ne uvidimo iz drugog kuta kao to funkcionira.

A to često puta izgleda na način da se dvojako ponašate, da ono što volite da vas to živcira ponekad, a ponekad možda čak to i mrzite, koliko god mržnja bila teška riječ.

To su samo simptomi nesklada i „samovarke“. Onda bi vas neki stručan psiholog ili psihijatar, neki „lajf koač“, neka hit knjiga samopomoći i sl. (ne znam, moderna civilizacija ima svoje modele onoga što je u trendu), možda kroz razgovor nekom metodom regresije vratio u prošlost i tu biste otkrili što ste takvi kakvi jeste i da vas je vaš stariji bližnji doveo do toga i onda opet nove „samovarke“, jer biste u toj varci bili uvjereni da vas je oblikovao baš taj vaš stariji koji je uzrok vaše traume i što ste takvi.

Onda u varci zacijelite to pa idete dalje noseći se sa teretima sljedeće varke.
Da skratim priču, zbog „samovarke“ mi nešto moramo. A kad se odmaknemo, pa ju polako počinjemo uviđati i razumjeti što je ona tu, tada živimo svjesno s njom. Pa ona prva gornja rečenica se promjeni u drugačiju.
JA: „Puno puta sam se uhvatila u tome da sam u danu umorna od svojih uloga koje si dajem tokom dana i da ne mogu biti onakva kakva bih htjela i da radim ono što guštam. A onda sam skontala da samu sebe varam i da uz sve to sam ja – ja i da mogu sve uklopiti u te svoje uloge.“
ONA: „Pa, da:“

By Martina Gadnjaj

Proudly powered by WordPress | Theme: Rits Blog by Crimson Themes.