Naše vlastito JA nam da otkaz!

Obrasci po kojima živimo – nismo ništa od toga ali ipak “smatramo” da smo to mi! Zašto tako smatramo? Zato jer osjećamo fizički i psihički naše dojmove. Nešto smo čuli, vidjeli, opipali, iskusili, to se smjestilo u memoriju i etogac – osjetilni sistem živi po sadržaju iz memorije. Osjetila su stalno vibrirajuća i to stvara kontinuitet koji naš psihološki um zapamti i po tome djeluje formirajući “utabane staze”. I te “utabane staze” po kojima putuju informacije i podražaji u nama postanu naša stvarnost koja to ustvari nije. Kako nije? Pa tako što spada u prošlo doživljeno stanje, zato nije prava stvarnost –  ali, mi budemo samozavedeni time i držimo se te umne šprance.

I, jednog dana, čovjek shvati da je UMORAN od takvog života. Velim: “takvog života” jer to ustvari nije život nego imitacija prošlosti. Um PONAVLJA reakcije na podražaje, iznova i iznova, i naravno da našu psihu iscrpi to jedenje starih sadržaja, a mi mislimo da je to naše življenje a ustvari je samo suhoparno ponavljanje umnih programa jer um mora nešto raditi – sve dok mu se ne zada nova forma on će koristiti što ima!

Mi jedemo svaki dan novo jelo za naše tijelo, ali zaboravimo da i naša duša treba svježu hranu. Zato dođe do premora, do sagorijevanja i kažemo: umoran sam od života, od samog sebe, svega mi je dosta! A ustvari, radi se o MEMORIJI koja sama po sebi nema upravljačku INTELIGENCIJU, nego ima samo  “spremalačku” zadaću. Memorija samo sakuplja dojmove, utiske a naš nervni sustav prenosi informacije. Um radi svoj posao kako ga mi naviknemo i kako mi dopustimo, a često nesvjesni toga, ništa ne poduzimamo pa um vitla po svome, jer nešto mora obratiti zbog svoje funkcije pogonjen našom aktivnošću – živi smo, gledamo, slušamo, pričamo, želimo, volimo, mrzimo itd.

Ponekad prođu godine dok jednom ne kažemo: ali, ovako dalje ne ide, ne mogu više. Što se dogodilo? Dogodilo se to da nam duša kaže: “ajde više, dosta je tih obrtaja u psihi, emociji, mislima – neću više!” Naše vlastito JA nam da otkaz! Neću više, ne mogu više tako! I ako ne znamo poslušati unutrašnji glas počinjemo psihički starjeti a onda i tijelo poprati to pa i ono postara, onemoća, smoreno je.

I upali se lampica jednog dana! “Pa nije to život takav, nego moj pristup životu, to su moji obrasci po kojima sam živio doveli do ovog stanja, auuuu….” I što sad? Što kad se upali lampica? Počneš se boriti protiv vlastite memorije koja te držala zarobljenim i dovela do životnog umora i najeo se patnje, borbe, straha – i shvatiš da si bio *sam svoj budala*. Jer, ta memorija ne bi mogla “živjeti” prošla iskustva i dojmove, zaključke, zastarjela uvjerenja,  da joj nismo možda jako nesvjesno dali našu pažnju i volju, naš prešutni pristanak da vrti informacije u krug u našem umu.

Ponekad je najteže sebi oprostiti. Jer, tko je taj koji ima inteligenciju? Memorija sigurno nije. To je samo psihičko skladište, a um koji također nema inteligenciju ali ima svojstvo, radi ono što može – pravi misli, osjećaje i dojmove iz onoga s čim raspolaže iz memorije.

Blago onom tko to shvati! Naše tijelo je fantastična tvornica i stanište mnogim bakterijama i mikrobima koji to tijelo održavaju, a naša psiha je fantastičan softwer koji povezuje duh i tijelo. Još kad uključimo INTELIGENCIJU i dušu – možemo od svog života napraviti veliko prekrasno životno čudo! Jer, mi nismo tijelo – mi imamo tijelo. Mi nismo misli ni osjećaji – mi imamo misli i osjećaje. Mi nismo nagoni, porivi, niti memorija – mi to imamo i nosamo u sebi.

Postanimo svjesni, mi jesmo SVJEDOK svega toga! Budimo Svjedok i Promatrač svega što imamo: imamo tijelo, imamo misli, imamo osjećaje, imamo uvjerenja, imamo stavove, imamo iskustva – no ništa od toga nismo mi!

Mi smo SVIJEST koja stanuje u formi/tijelu. I ta forma/tijelo ima svoju svijest. Ako ujedinimo nefizičku duhovnu SVIJEST i ovu fizičku i psihološku svijest mi postajemo cjeloviti. I tada nama neće upravljati fizički um po “svome” nego naša SUŠTINSKA Jastvenost koja SVJEDOČI I PROMATRA, i tek onda kao osvješteni BIRAMO koja iskustva hoćemo a koja nećemo.

Ali, najprije treba istopiti velove sa svjesnosti. Rad u sebi! Reiki i meditacija na TIŠINU su fantastičan alat za energetsko rastapanje nakupina i čišćenje memorije. Rad u sebi znači i obožavanje SveVišnjeg Gospoda! U prisutnosti Gospoda sve se pomiče i mijenja! Nije nikakvo čudo da oni koji rade u sebi PROCVJETAJU nakon što nad njima prestane vladavina memorijskih sadržaja od tko zna kada!

Svako DOBRO!

 

Proudly powered by WordPress | Theme: Rits Blog by Crimson Themes.