S filozofskog, metafizičkog i duhovnog stajališta, sve pojedinačne svijesti imaju svoj izvor u jednoj, univerzalnoj Svijesti.
Svijest je temelj svega, a naši pojedinačni umovi su samo njezini prozorčići u svijet. Kako razumjeti odnos pojedinačne i univerzalne Svijesti? Za lakše razumijevanje ovog koncepta često se koriste tri klasične metafore.
Metafora o oceanu i valovima: univerzalna Svijest je ocean. Svaki čovjek, sa svojom jedinstvenom svjesnošću, samo je jedan val na tom oceanu. Val naizgled ima svoj oblik, visinu i trajanje, ali u svojoj srži, on je i dalje samo ocean.
Metafora o suncu i zrakama: postoji samo jedno Sunce (Izvor), ali ono baca bezbroj zraka svjetlosti. Svaka zraka osvjetljava drugačiji kutak svijeta i djeluje odvojeno, ali nema vlastito postojanje neovisno o Suncu.
Metafora o vrtlogu u rijeci: rijeka je čista Svijest koja teče. Pod utjecajem okoline (tijela i uma), u rijeci se formira lokalni vrtlog. Vrtlog izgleda kao zaseban objekt, ali on je zapravo sačinjen od iste te vode i ponovno se u nju rastače.
Znanost još uvijek ne može objasniti kako neživa materija (poput atoma u mozgu) odjednom stvara živo, subjektivno iskustvo. Zato sve više mislilaca predlaže da svijest nije nusprodukt mozga, već temeljno svojstvo svemira, jednako kao što su to prostor, vrijeme ili masa. Naš mozak, u tom kontekstu, ne proizvodi svijest. On djeluje kao prijamnik, kao antena koja filtrira i lokalizira tu jednu, univerzalnu Svijest u oblik koji je koristan za preživljavanje u ljudskom tijelu. Zato svatko od nas ima “drugačiju” svjesnost jer su nam “antene”, mozgovi i životna iskustva, podešene na različite frekvencije.
