Čovjek raspolaže različitim načinima spoznavanja. Jedan je razumski, analitički i usmjeren prema pojavnome svijetu, a drugi je intuitivan i okrenut prema onome što se ne može neposredno obuhvatiti osjetilima.
Kada promatram prirodu, vidim da ništa ne postoji potpuno odvojeno. Stvari i pojave međusobno su povezane, uvjetovane i umrežene. Jedan dio stvarnosti vidljiv je i očitovan, dok drugi ostaje skriven, moguć ili još nemanifestiran.
Čovječanstvo ima svoje načine funkcioniranja, životinjski svijet svoje, a svaki prirodni sustav odvija se unutar određenih zakonitosti. More ima svoje uvjete, kopno svoje, živi organizmi svoje, a vjerujem da i duhovna stvarnost ima vlastiti red koji ne možemo jednostavno mjeriti zakonima materijalnoga svijeta.
Ne možemo sve pojave poistovjetiti jer svako biće postoji unutar vlastite građe, uvjetovanosti i mogućnosti. Čovjek, međutim, posjeduje izrazitu sposobnost da promatra samoga sebe, preispituje svoje postupke i razvija razlučivanje. Po mojem uvidu, upravo ta sposobnost upućuje na dimenziju čovjeka koja se ne može svesti samo na tijelo i njegove nagone.
Materijalnoj i pojavnoj dimenziji čovjeka pripadaju tijelo, osjetila, osobnost, ego i djelovanje uma. Um prima dojmove, oblikuje misli, povezuje iskustva i stvara naš doživljaj sebe i svijeta. U njemu se pojavljuju emocije, sjećanja, nagoni, želje, strahovi i predodžbe.
Ego je naše osobno „ja“ u svijetu. On obuhvaća ime, povijest, uloge, sliku koju imamo o sebi i način na koji se odnosimo prema drugima. Ego nam je potreban kako bismo funkcionirali kao pojedinci, ali on nije nužno cjelina onoga što jesmo.
Nematerijalnu dimenziju razumijem kao dublju stvarnost u kojoj sve postoji i iz koje se sve očituje. Ona je polje iz kojega oblici nastaju, rastu, mijenjaju se, nestaju i ponovno se pojavljuju.
To polje nazivam sveobuhvatnom Sviješću koja sve nosi u sebi. Mi nismo odvojeni od nje, nego smo njezini pojedinačni izrazi, očitovani kroz različita bića i forme.