“Postoji riječ koja se stoljećima pogrešno prevodi, a taj pogrešan prijevod možda nas lišava nečega važnog. Ta je riječ MAYA. U nekim se tradicijama obično svodi na samo jedno značenje: iluzija. “Svijet je iluzija. Naš je život iluzija. Ništa što vidimo, osjećamo ili volimo zapravo nije stvarno.” – Tako su nas učili. No, je li to doista tako?
Većina ljudi, kada to čuje, ovu misao tiho odloži u stranu jer se ona ne podudara s njihovim stvarnim iskustvom. Tuga je bila stvarna, radost je bila stvarna. Osobe koje smo voljeli su bili stvarni. Ako ovaj smjer filozofije govori da ništa od toga nije bilo stvarno, tada možda jednostavno nije primjenjiv smjer razmišljanja na običan ljudski život.
U tom se prijevodu pojma maya, izgubilo nešto važno. Maya ne znači da je svijet lažan. Maya je moć koja čini da se beskonačno pojavljuje kao konačno. To je sila kojom ono što nema rubova ni granica poprima oblik, dobiva ime i priču te stvara osjećaj da smo određena osoba u određenom tijelu koja živi određeni život. I to nije pogreška. To je svijest koja igra igru, najsloženiju igru koja je ikada osmišljena: igru bivanja sobom.
Zamislimo svjetlost koja prolazi kroz prizmu. Prije prizme postoji samo nepodijeljena bijela svjetlost koja u sebi sadrži sve, ali nije ništa određeno. Nakon prolaska kroz prizmu pojavljuju se crvena, narančasta, žuta, plava i zelena boja. Svaka je boja posebna i svaka se čini odvojenom od ostalih. Upitajmo se: je li prizma stvorila nešto lažno? Svaka je boja istinska. Svaka je doista ono što jest. Svaka je stvarna unutar vlastitog područja postojanja.
Pa ipak, prije prolaska kroz prizmu sve su one već bile prisutne u jednoj nepodijeljenoj zraci. Prizma je uvela razdvajanje. Boje su oduvijek bile izrazi iste svjetlosti, koja se pojavljuje kao mnoštvo, premda u svojoj osnovi ostaje jedno.
Maya je prizma. Ona ne stvara nešto lažno. Ona stvara nešto predivno i privremeno određeno. Određen smijeh, određen strah, određenu čežnju koja nikada prije nije postojala upravo u tom obliku i nikada se više neće pojaviti na potpuno isti način. To nije zatvor iz kojeg treba pobjeći. To je beskonačno koje doživljava samo sebe, iznutra kroz naše gubitke, kroz našu zbunjenost, kroz naše sasvim obično jutro ii večer…
Svako ograničenje, svaki rub, svaka bol i svaka granica nas i našeg posebnog života samo su prizma koja čini ono što prizma čini. Pretvara beskonačno u nešto dovoljno prisno da se može živjeti. Ono što mi uistinu jesmo nikada nije bilo zarobljeno ovdje. Ono što mi jeste došlo je ovamo s namjerom da upozna samo sebe. Ne kao sve odjednom, nego kao ovo posebno, određeno i neponovljivo biće. Kao beskonačno koje nosi jedino lice koje je moglo nositi kako bi ovdje susrelo samo sebe.” By Hari
Ovaj tekst koji sam zapisala, izrekao je duhovni učitelj Hari , i zapravo želi reći nešto vrlo jednostavno:
Maya nije tvrdnja da svijet ne postoji. Nego da svijet nije onakav kakvim nam se čini na prvi pogled: odvojen, čvrst, konačan i sastavljen od potpuno zasebnih bića. Mi doživljavamo sebe kao:
„ja sam ova osoba“
„ovo je moje tijelo“
„ovo je moj život“
„ovo su drugi ljudi, odvojeni od mene“
„ovo mi se događa“
Prema tekstu, maya je moć koja jednu beskonačnu stvarnost prikazuje kroz mnoštvo pojedinačnih oblika. Kao kod prizme: bijela svjetlost prolazi kroz prizmu i razdvaja se na različite boje. Crvena, plava i zelena nisu lažne. One stvarno postoje kao boje. Ali nisu potpuno neovisne jedna o drugoj. Sve potječu iz iste svjetlosti.
Tako je i čovjek, prema toj ideji, stvaran. Ti i ja smo stvarni. Naša bol, radost, ljubav, tijelo i život nisu izmišljeni. Ali mi nismo samo ograničena osoba koja postoji potpuno odvojeno od svega ostalog. Mi smo jedan poseban oblik u kojem se izražava nešto mnogo veće.
Drugim riječima: nismo nestvarni. Naša odvojenost nije konačna istina. Harijev govor zato razlikuje dvije razine stvarnosti. Na svakodnevnoj razini stvarni su tijelo, osjećaji, odnosi, gubici i događaji. Ako nas nešto boli, bol je stvarna. Ako nekoga volimo, ljubav je stvarna. Ali na dubljoj razini, osoba koju smatramo sobom nije potpuno samostalno i odvojeno biće nego je prolazan oblik nečega beskonačnog.
Zato rečenica: „Beskonačno se pojavljuje kao konačno“ znači da ono bez granica poprima granice kako bi moglo postati određeno iskustvo: ova osoba, ovo tijelo, ovaj trenutak, ovaj život. I to je TO.
Tekst ide još dalje i kaže da ograničenost nije kazna niti pogreška. Beskonačno ne može doživjeti određenu ljubav, određeni strah ili određeni smijeh pa čak i određenu bol dok ne postane neko posebno biće. Beskonačno kao cjelina jest sve, ali upravo zato nije ništa pojedinačno. Da bi osjetilo kako je biti “JA”, mora se pojaviti kao “JA”.
Zato piše da je to: „igra bivanja sobom“. Ne znači da je naš život nevažna igra, nego da se univerzalno, bezgranično biće privremeno oblikovalo kao upravo ovo jedinstveno iskustvo. Najvažnija poruka teksta jest: ne treba pobjeći iz života da bi se pronašla istina. Beskonačno se upravo kroz ovaj običan, ljudski život upoznaje na jedan neponovljiv način. Ztao smo svi mi ORIGINALI u Cjelini.
Međutim, dodala bih jednu važnu napomenu: ovo je lijepo, suvremeno i poetsko tumačenje maye, ali nije jedino moguće niti potpuno precizno u svim filozofskim školama. Maya se tradicionalno često odnosi na moć pojavnosti, prikrivanja i pogrešnog poistovjećivanja, primjerice, kada privremeni oblik smatramo svojom potpunom i konačnom prirodom. Razne su i različite filozofske škole ali samo je vlastito iskustvo vjerodostojno.
Najkraće rečeno: svijet nije laž. Laž je vjerovanje da je ono što vidimo cijela istina. Ta i sam Bog je toliko ljubio ovaj svijet da je sina svoga dao za svijet.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ivan 3:16, Biblija – Novi Zavjet