Ako je grijeh uživati, zašto je onda Bog stvorio osjetila? Ako je grijeh uživati, zašto je onda Bog stvorio okus hrane? Da nije htio da uživamo, mogao je učiniti da hranu uzimamo kao bezokusnu tvar, samo radi održavanja tijela. Zašto onda postoje slatko, slano, kiselo, gorko, tisuće mirisa i začina? Zašto miris svježe pečenog kruha može probuditi toplinu, sjećanje i radost?
Zašto je stvorio dodir? Kožu koja osjeća toplinu drugog tijela, zagrljaj koji umiruje, poljubac, nježnost i drhtaj blizine? Razmnožavanje je moglo biti hladan, mehanički postupak. Zašto su uz njega vezani privlačnost, milina, strast i duboka potreba za sjedinjenjem?
Zašto sunčeve zrake ne samo da osvjetljavaju nego i griju kožu? Zašto cvijeće nije bezbojno? Zašto postoji glazba, ako je za život dovoljno samo čuti upozorenje na opasnost? Zašto nas smijeh djeteta ispuni nečim što ne možemo sasvim objasniti, ali znamo da je živo i istinito?
Zar je Bog stvorio milijarde načina da osjetimo radost, a zatim nam rekao: „Sve je to zamka. Svega se boj. Ni u čemu previše ne uživaj.“ Takav Bog više nalikuje na iskrivljeni ljudski portret nego na izvor života. To je slika Boga koju su često stvarali ljudi uplašeni vlastitom tjelesnošću. Ljudi koji nisu znali što učiniti sa željom, pa su je proglasili prljavom. Ljudi koji nisu znali razlikovati slobodu od razuzdanosti, pa su osudili i jedno i drugo.
Ljudi koji su osjećali zavist prema tuđoj radosti ili su željeli vladati drugima pomoću krivnje: „Ako uživaš, nešto s tobom nije u redu.“ Ali užitak sam po sebi nije ni grijeh ni moralni nedostatak. Užitak je doživljaj. Jedan od načina na koji nam život govori: ovo mi godi, ovo me privlači, ovo želim primiti, ovome se želim približiti. On ima svoju funkciju. Vodi nas prema hrani, toplini, odmoru, dodiru, ljubavi, igri, ljepoti i povezanosti. Bez sposobnosti ugode život bi bio puko izvršavanje nužnih radnji.
Ali ni svaki užitak nije zato automatski dobar. Nešto može biti ugodno u trenutku, a dugoročno uništavati tijelo. Može pružiti zadovoljstvo jednoj osobi, a nanositi bol drugoj. Može nas obogatiti, ali nas može i zarobiti. Užitak može biti dio sklada, ali može postati i bijeg, ovisnost ili sredstvo iskorištavanja. Problem, dakle, nije u tome što osjećamo ugodu. Problem može biti u načinu na koji je tražimo, u cijeni koju za nju plaćamo i u posljedicama koje ostavljamo iza sebe.
Zato nam nisu dana samo osjetila. Dana nam je i inteligencija, sposobnost razlikovanja. Možemo se pitati: hrani li ovaj užitak moj život ili ga polako razara? Ostavlja li me slobodnijim ili sve ovisnijom? Približava li me drugome ili ga pretvara u sredstvo mojeg zadovoljstva? Stvara li sklad ili iza kratke ugode ostavlja kaos?
Užitak koji poštuje život ne treba se skrivati niti opravdavati. Nije grijeh osjećati okus hrane, uživati u toplini, ljepoti, novcu, tijelu, stvaranju, ljubavi ili vlastitoj snazi. Nije duhovnost odricati se svega lijepoga samo zato da bismo izgledali skromno.
Poniznost nije gašenje užitka. Poniznost je svijest da dar nismo sami stvorili, ali smo ga sposobni primiti. Kada jedeš i osjetiš okus, budi prisutan. Kada voliš i osjetiš strast, budi zahvalan. Kada te sunce dotakne, kada čuješ glazbu, kada kupiš nešto lijepo ili osjetiš snagu vlastitoga „ja“ – nemoj se automatski posramiti. Primi ono što je lijepo, ali ostani budan, prisutan.
Zahvalnost ne znači da moraš odbaciti užitak nego znači da ga ne uzimaš slijepo, pohlepno ni razorno. Ne moraš uništiti dar kako bi pokazao da nisi njegov rob. Ipak, ni odsutnost radosti nije krivnja. Čovjek ponekad ne može uživati. Može biti bolestan, iscrpljen, ožalošćen ili toliko ranjen da mu se svijet privremeno zatvorio. Ne treba mu tada još jedna osuda: „Trebao bi biti sretan.“ To nije grijeh nego stanje koje traži razumijevanje, njegu i vrijeme.
Ono što jest tragično, to je kada čovjek namjerno guši život u sebi i drugima zato što vjeruje da su radost, tijelo i užitak nedostojni. Kada se ponosi vlastitom patnjom, a sumnjičavo gleda svakoga tko je živ. Kada drugome oduzima radost ne zato što ga štiti od štete, nego zato što ga želi učiniti poslušnim.
Osjetila nam nisu dana da bismo ih se sramili. Dana su nam da preko njih susretnemo svijet. A sposobnost razlikovanja dana nam je da prepoznamo užitak koji život širi, od užitka koji život sužava. Možda je zato najčišći oblik molitve jednostavno biti potpuno živ: primiti dobro bez krivnje, ne nanositi štetu radi vlastitog zadovoljstva i zahvalno osjetiti ono što nam je dano.
Ne moraš birati između duhovnosti i života. Možda istinska duhovnost počinje upravo onda kada prestanemo prezirati život i naučimo u njemu uživati svjesno, slobodno i odgovorno…
