Bistrina je sposobnost svijesti da ukloni ono što zaklanja uvid. Kada zakrivenost padne, nastaje „Aha!“ trenutak. Iz uvida se rađa nadahnuće, a iz istinskog nadahnuća snaga. Zakrivenost nije suprotnost bistrini kao trajno stanje, nego privremena naslaga. To znači da čovjek nikada nije bez bistrine i može samo biti udaljen od njezina djelovanja. To je ono kad u šali pitam: “…a koliko si metara udaljen od sebe, da ti je tako…”
Bistrina je poput svjetlosti koja nije nestala kada navučemo zavjese ili stavimo suncobran. Bistrina je urođeno svojstvo svijesti. Mi u svakom trenutku možemo nešto izbistriti jer u sebi već nosimo sposobnost jasnog viđenja. Nismo nebistri zato što nam nedostaje istina, nego zato što je naš pogled zakriven. Ponekad kažem: “ajd molim te, pokidaj taj crni kišobran koji ti zaklanja nebo…”
Zakrivenost nestaje u onom ponekad snažnom trenutku: „Ahaaa!“ Kao kad se upali lampica. Tada ne nastaje uvid ni iz čega. Uvid je već bio moguć, ali ga nismo mogli vidjeti kroz ono što ga je prekrivalo. Bistrina ne stvara istinu nego uklanja zastor koji je zakriva. Iz takve bistrine dolazi pravo nadahnuće. A nadahnuće koje izvire iz jasnoće nosi snagu, jer nije sazdano od prisile, straha ni unutarnje podijeljenosti nego iz jasnoće, bistrine.
Naša sreća se pokreće iz usklađenosti sa sobom a ne sa slikom o sebi ili kako bismo mi htjeli, željeli, nego kako je realno u skladu s našim kapacitetom i spremnošću. Sreća ne počinje onda kada postanemo ono što smo zamislili, nego kada prestanemo izdavati ono što stvarno jesmo. Nije ugodno izdati samog sebe. Bistrina nam pokazuje našu stvarnu mjeru, a usklađenost znači živjeti u skladu s njom. Iz toga onda dolazi snaga koja nije prisila, nego prirodan pokret iznutra. Riba može patiti zato što nije slon, ali to neće promijeniti stvar…
