Konstrukti su u polju života poput umjetnog cvijeća na livadi. U čovjeku možemo razlikovati dva izvora osjećanja i usmjerenja: onaj koji proizlazi iz naše tjelesne i osjetilne prirode te onaj koji pripisujemo dubljoj prirodi bića. U nama istodobno djeluju dvije razine: fizička i nefizička, odnosno osjetilna i unutarnja. Kada prevlada isključiva usmjerenost prema fizičkoj i osjetilnoj razini, lako možemo izgubiti unutarnji kompas. Kada smo povezani s dubljom prirodom svojega bića, taj kompas ostaje prisutan.
Kako on djeluje? U fizičkom kompasu usmjerenje određuju osjetilni podražaji te procjena ugode i neugode. Unutarnji kompas, nasuprot tomu, usmjeren je prema radosti, cjelovitosti i harmoniji. Kada živimo pretežno prema osjetilnom kompasu, svoj život uvjetujemo različitim konstruktima: predodžbama o tome kakav život mora biti, što moramo postići, kako se drugi moraju ponašati i što nam je potrebno da bismo bili zadovoljni. Ako stvarnost ne odgovara tim zahtjevima, postajemo izloženi životnim vjetrovima.
Kada živimo iz dublje prirode svojega bića, život postaje manje naporan. Ne zato što više nema teškoća, nego zato što njegova dinamika nije stalno sputavana našim unaprijed stvorenim predodžbama.
Što se nalazi u pozadini unutarnjih previranja? U pozadini previranja nalaze se slojevi misli, uvjerenja, očekivanja i identifikacija za koje se naša svijest „zakači“. Život je pokretljiv, promjenjiv i ne može se u potpunosti podvrgnuti našim mentalnim konstrukcijama. Kada svijest vežemo za nešto kruto i nepomično, dok se život neprestano mijenja, nastaju napetost, nemir i unutarnja valovitost.
Naši konstrukti u polju života nalik su umjetnom cvijeću na livadi: mogu izgledati kao nešto živo, ali ne rastu, ne mijenjaju se i ne pripadaju prirodnoj dinamici cjeline. Previranja u čovjeku često nastaju zbog površnog uvida i zamjene identiteta. Čovjek svoje živo biće zamjenjuje onime što je tek prolazni osjetilni dojam, poriv, misao, uloga ili predodžba o sebi. Tada se stvarna dinamika života usporava i nastupa patnja. U tom smislu patnja znači zaglavljenost.
Što u čovjeku zapravo pati? Patimo “mi”, jer smo svoje biće poistovjetili s konstruktima kojima smo prekrili i zakrilili svoje biće. Patnja je alarm, signal da je nešto živo u nama zarobljeno u nečemu krutom. Ako čovjek ustraje u vlastitim misaonim i osjetilnim predodžbama, ne otvarajući se širem pogledu i promjeni kuta gledanja, on se zatvara u samonametnuti prostor. To je kao da je živ legao u mrtvački kovčeg i nastavio se vrtjeti unutar vlastitog zatvora. Taj zatvor izgrađen je od konstrukata koji se pričinjavaju živima i predstavljaju se kao naše istinsko biće.
Izlazak iz takvog zatvora počinje razlučivanjem: sposobnošću da razlikujemo ono što je živo, stvarno i duboko u nama, od onoga što smo naknadno izgradili, usvojili od svijeta oko nas ili nametnuli sami sebi. Nakon razlučivanja dolazi odlučna selekcija: otpuštanje onoga što steže, sputava i odvaja nas od prirodnog toka života.
Patnja je nalik umjetnoj smrti u kojoj vlastito biće držimo zavezano debelim brodskim užadima. Ta užad nisu sam život nego su naši konstrukti. Ne pati naše najdublje biće, nego čovjek koji je povjerovao da je ono što ga sputava zapravo on sam.
