Jebemu! Ja nisam partibrejker! Nikome ne rušim kule od pijeska. Niti sam ja neki klinčev autoritet. Pišulja sam kao i svi ostali. Ali – što jest, jest!
Kako da budemo sretni ako živimo kao imitacija vlastitog bića? Naše nas imitacije koštaju. Koštaju nas naše zablude, opsjene, samovarke i sve one priče koje sebi prodajemo, a da o njima nismo ni tri posto promislili. A kad stignu posljedice našeg djelovanja, onda cvilimo, zebemo i ližemo rane. Svi su nam krivi. Svijet je zao. Politika nas uništava. Vrućina nam smeta, zima nam smeta, rođo nam smeta. Novinari su dnovinari, prijatelji su izdajice, a oko nas sve same kurve i lopovi.
Samo smo mi svete krave. Mimoze. Lahor i povjetarac. Mi smo posebni, pametni, sveti, čisti i mudri. Nas je, ekstra baš, Nebo poslalo na Zemlju s velikom misijom! Mo’š misliti!
Većinu vremena možemo birati samo koji ćemo WC papir – troslojni ili onaj za bebe, a umišljamo da upravljamo Univerzumom. A kad nas sastavi ISTINA VLASTITOG ŽIVOTA – nema nas. Postajemo meki kao pamuk. Tada više ne ribamo nosom po oblacima zato što smo netko i nešto. Samo stojimo pred onim što smo činili, birali, prešućivali i sami sebi lagali.
I što sad? Još uvijek ne shvaćamo da smo lažovi, prevaranti i glumci čak i onda kada smo sami u sobi. Nema publike, nema aplauza, nema nikoga koga bismo trebali impresionirati – a predstava i dalje traje.
A Saturn? Saturn ima najteži posao u Univerzumu. Naučiti nas dharmičku abecedu: da svako djelovanje ima posljedicu, da ništa lažno nema zdrav temelj i da se vlastiti život ne može beskonačno varati.
