Kad se pojavi unutarnji nemir, briga, strah, nezadovoljstvo, koje ne možemo riješiti čokoladom, slasnim obrokom niti dobrom serijom – to znači da nam naša duša šalje signale. To su signali koji traže promjenu smjera kojim razmišljamo ili živimo.
Ako ne poslušamo vlastitu dušu počinju znakovi pokraj puta. Ako ne poslušamo znakove pokraj puta, počinju se događati situacije i okolnosti koje nas dovedu pred zid. Ako krenemo kroz taj životni zid, ranjavamo sami sebe. I onda krene očajavanje, jadikovanje, opterećenost.
Zašto se mi oglušimo o signale vlastite duše? Da li zato jer nam je lakše ne činiti ništa? Da li zato jer smo naviknuli na to neko stanje? Zašto se ne potrudimo promjeniti smjer? Da li zbog tvrdoglavosti, otpora ili nespremnosti da se aktiviramo u pravom smjeru? Ili smo previše ponosni da savijemo koljena pred činjenicom da smo ipak samo ljudsko biće koje je podložno zakonima života i prirode?
Što god mi mislili, što god mi zabrijali u svojim glavama, koliko god mi opravdavali sebe ili žalili sebe – to neće napraviti ni milimetar pomaka, zato jer je život ŽIVOT. Beskompromisan je, savršeno funkcionira po postavkama zakona prirode i nikad čovjek ne može nadjačati Život. Ali, ako čovjek živi po vibraciji i strukturi životnog pravilnog RITMA, tada život počinje služiti čovjeku i otvara prilike i mogućnosti.
Zašto čovjek ne vidi prilike i mogućnosti? Zato jer se ogradi kao u kutiji. Ta ograda se sastoji od mentalnih sklopova, uvjerenja, stavova, vjerovanja, slike o sebi, slike o životu. To su samo ograde i kutija za koje čovjek smatra da je to on. No, vrijeme teče, slike izblijede, čovjek se mijenja i kutija postane pretijesna.
Signali duše se aktiviraju prije nego kutija s ogradama postane tijesna. Koliko njih to prepozna na vrijeme? A koliko njih dobije jasno očitanje signala i ne posluša ih nego se dovede do toga da ide kroz zid? Znamo što bude kad čovjek lupa glavom o zid.
Nije li mudrije na vrijeme poslušati signale vlastite duše nego dočekati lupanje o zid, pa poslije liječiti rane?
Signali duše nikad ne varaju. Kad god radimo protiv sebe, upast ćemo u proces. Pa tko onda da nas žali i tetoši, tješi i razumije? Mi volimo vjerovati u nestvarne fillmove svoje mašte, taštine i svojih principa bez promišljanja o kvaliteti toga. Bitno da se mi osjećamo dobro makar gacali po mulju, samo da nas nitko ne dira. I mudre savjete doživljavamo kao da nas kopriva opeče. O, nije li to čisto ignoriranje životnih vrijednosti? Život je neumoljiv, neće ga poslije omekštati naša jadikovka nego zaokret u djelovanju. Ispočetka nam bude teže naviknuti se na životnu disciplinu ali kasnije ta navika postane spontanost i bude lakše, jer se dijelovi života poslože.
E da… Izbaciti, odrezati ili iscijeliti bolesne dijelove života ispočetka nije lako. Lakše je ući u nešto što život ne podržava nego imati jaku volju za ispravan zaokret i održavati zdrav balans i zdrav interes. Lakše je misliti da će nebo spustiti naše dobro bez da se mi potrudimo. Tako neki ljudi rade: “Bože, predajem sve u tvoje ruke.” – A Bog veli: “Nemoj molim te, ja sam već sve učinio što je za tvoje dobro, samo trebaš PRIMJENITI.”
Sretan prolazak kroz zid! Ili, sretno rušenje kutije! Kako god vam paše…
