Isusova izjava: „Podajte caru carevo, a Bogu božje“ jedna je od najpoznatijih, ali i najčešće pogrešno tumačenih rečenica iz Evanđelja. Danas se nerijetko koristi kao opravdanje za slijepu poslušnost državi ili kao argument da se vjera mora povući iz javnog života. Međutim, Isusove riječi ne mogu se razumjeti bez povijesnog, političkog i teološkog konteksta u kojem su izgovorene.
Judeja, Galileja i rimska vlast
U Isusovo vrijeme područje današnjeg Izraela i Palestine nije bilo jedinstvena politička cjelina kojom je upravljao jedan lokalni vladar. Judeja i Samarija bile su pod izravnom rimskom upravom. Njima su upravljali rimski prefekti, među kojima je najpoznatiji Poncije Pilat. Galilejom i Perejom upravljao je Herod Antipa, sin Heroda Velikog, kao rimski vazalni vladar odnosno tetrarh. Kada je Isus putovao iz Galileje prema Jeruzalemu, prelazio je iz područja kojim je upravljao Herod Antipa u područje pod izravnom upravom Poncija Pilata. I Herod i Pilat bili su podređeni rimskom caru.
U vrijeme Isusova rođenja car je bio August, koji je vladao od 27. godine prije Krista do 14. godine poslije Krista. Evanđelje po Luki povezuje njegovo ime s popisom stanovništva zbog kojeg su Josip i Marija otišli u Betlehem. U vrijeme Isusova javnog djelovanja i raspeća car je bio Tiberije, koji je vladao od 14. do 37. godine. Luka početak djelovanja Ivana Krstitelja smješta u petnaestu godinu Tiberijeve vladavine.
Naziv Palestina postojao je kao zemljopisni pojam i prije rimskog razdoblja, ali je službeni naziv rimske provincije Siria Palaestina uveden tek nakon Bar Kohbina ustanka, oko 135. godine. Car Hadrijan tada je provinciju Judeju preimenovao, a Jeruzalem pretvorio u rimski grad Aelia Capitolina. Bar Kohbin ustanak trajao je od 132. do 135. godine i bio je posljednja velika židovska pobuna protiv rimske vlasti. Prvi židovsko-rimski rat trajao je od 66. do 73. godine. Tijekom njega rimska je vojska 70. godine osvojila Jeruzalem i razorila Drugi hram. Današnji Zapadni zid nije ostatak samog Hrama, nego dio potpornog zida proširenog hramskog platoa.
Sve to pokazuje koliko je rimska vlast bila duboko prisutna u političkom, gospodarskom i svakodnevnom životu židovskog naroda.
Neobično savezništvo farizeja i herodovaca
Evanđelje navodi da su Isusu pitanje o porezu postavili farizeji i herodovci. To je bilo neobično savezništvo jer su te dvije skupine zastupale gotovo suprotne političke stavove. Farizeji su naglašavali strogo poštivanje Mojsijeva zakona i vjerske predaje. Mnogi među njima nisu odobravali rimsku okupaciju ni porez koji se plaćao caru. Isus ih je često kritizirao zato što su veliku pozornost posvećivali vanjskim pravilima, dok su istodobno zanemarivali pravdu, milosrđe i vjernost. Herodovci nisu bili posebna vjerska sljedba, nego politička skupina povezana s dinastijom Heroda. Njihova moć ovisila je o rimskoj vlasti, pa su imali razlog podržavati postojeći politički sustav i plaćanje poreza. Farizeji su se protivili Rimu, dok su herodovci od Rima imali koristi. Ipak, udružili su se protiv Isusa jer su ga doživljavali kao prijetnju vlastitom položaju i utjecaju.
Prije nego što su mu postavili pitanje, počeli su laskavim riječima: „Učitelju, znamo da si istinit i da po istini učiš putu Božjemu te ne mariš tko je tko.“ To nije bila iskrena pohvala. Pokušavali su ga navesti da pred okupljenim narodom dade izravan i politički opasan odgovor. Zatim su ga upitali: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ To je bilo pitanje bez sigurnog odgovora i bilo je pažljivo postavljena zamka.
Da je Isus jednostavno odgovorio da treba plaćati porez, mogao je izgubiti povjerenje naroda koji je rimski porez doživljavao kao znak poniženja i okupacije. Da je odgovorio da porez ne treba plaćati, mogao je biti optužen pred rimskim vlastima za pobunu i poticanje neposluha. Njegovi protivnici pokušavali su ga prisiliti da bira između političke osude i gubitka ugleda pred narodom.
Isus je odmah prepoznao njihovu namjeru: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Zatim je zatražio da mu pokažu novac kojim se plaćao porez. Donijeli su mu denar. Na denaru se nalazio lik cara Tiberija i natpis koji ga je predstavljao kao sina božanskog Augusta. Takav natpis bio je duboko problematičan za židovsku vjeru jer je rimskom vladaru pripisivao gotovo božanski položaj.
Isus ih je upitao: „Čija je ovo slika i natpis?“ Odgovorili su: „Carev.“ Tada je izgovorio: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“
Carev lik na novcu, Božji lik u čovjeku
Isus nije izbjegao pitanje praznom diplomatskom dosjetkom. Njegov odgovor istodobno priznaje ograničenu ulogu političke vlasti i postavlja jasnu granicu njezinu djelovanju. Novčić nosi carevu sliku i pripada gospodarskom sustavu kojim car upravlja. Zbog toga se može vratiti caru. Ali čovjek ne nosi carevu sliku. Prema biblijskom učenju, čovjek je stvoren na Božju sliku.
U Isusovu se odgovoru zato može prepoznati dublja poruka: caru se može dati ono što pripada političkom i gospodarskom poretku, ali čovjekova savjest, dostojanstvo, vjernost i duša ne pripadaju caru, nego pripadaju Bogu. Careva vlast zato nikada nije apsolutna. Država može imati pravo donositi zakone, ubirati opravdane poreze i održavati društveni poredak, ali nema pravo zahtijevati ono što pripada Bogu. Isus nije rekao da se svijet može jednostavno podijeliti na dva potpuno odvojena područja: jedno u kojem vlada Bog i drugo u kojem Bog nema nikakvu vlast. Car posjeduje novčić sa svojim likom, ali Bog je gospodar čovjeka, savjesti, istine i cjelokupnog stvorenja.
Ni anarhija ni slijepa poslušnost
Kršćanski odnos prema državi ne može se svesti ni na pobunu protiv svake vlasti ni na slijepu poslušnost svakoj odluci vlasti. Novi zavjet priznaje potrebu za zakonitom vlašću, društvenim redom i odgovornim ispunjavanjem građanskih obveza. Kršćanin se ne može pozivati na vjeru kako bi opravdao prijevaru, izbjegavanje odgovornosti ili nepoštivanje pravednih zakona. Međutim, poslušnost državi ima granicu.
Kada su apostolima vlasti pokušale zabraniti propovijedanje, Petar i ostali apostoli odgovorili su: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“ To znači da država nema pravo zahtijevati od čovjeka da postupa protiv istine, pravde i savjesti. Kada ljudski zakon otvoreno proturječi Božjem zakonu i temeljnom ljudskom dostojanstvu, poslušnost Bogu ima prednost.
U kršćanskoj se tradiciji zato često navodi načelo: „Nepravedan zakon nije zakon.“ Sveti Toma Akvinski objašnjava da zakon koji se protivi razumu i općem dobru gubi svoju punu moralnu obvezujuću snagu. To ipak ne znači da pojedinac može svaki zakon koji mu ne odgovara proglasiti nepravednim. Potrebno je razlikovati osobnu korist od istinske pravde, a otpor nepravdi mora biti razborit, odgovoran i usmjeren prema dobru.
Što pripada državi, a što Bogu?
Država ima pravo organizirati društveni život, štititi građane, donositi zakone i prikupljati sredstva potrebna za zajedničko dobro. Ali nema pravo proglasiti sebe konačnim izvorom morala niti gospodarom ljudske savjesti. Državna odluka nije pravedna samo zato što je donesena u skladu s propisanom procedurom. Zakon može biti formalno valjan, a ipak nepravedan u svojoj svrsi, sadržaju ili posljedicama.
Porezi, primjerice, imaju opravdanje kada služe općem dobru, zaštiti slabijih, obrazovanju, zdravstvu, sigurnosti i održavanju društva. Ali porezni sustav može postati moralno problematičan kada je nerazmjeran, netransparentan, korumpiran ili kada najveći teret stavlja na one koji se već bore za osnovnu egzistenciju.
Rimski porez u Isusovo vrijeme nije bio jednak suvremenom poreznom sustavu demokratske države. Bio je namet okupacijske sile, a njegovo su prikupljanje često pratili korupcija i zloupotrebe. Isus ipak nije pozvao na nasilni ustanak. Nije dopustio ni da ga njegovi protivnici pretvore u političko sredstvo. Njegov odgovor čuva ljudski život, razotkriva licemjerje protivnika i uspostavlja granicu koju nijedna zemaljska vlast ne smije prijeći.
Pogrešna suvremena tumačenja
Rečenica „Bogu Božje, a caru carevo“ danas se često zloupotrebljava na dva načina. Prvi je pokušaj opravdavanja slijepe poslušnosti vlasti. Politička vlast ponekad želi da se vjernici bave isključivo privatnom pobožnošću, dok pitanja zakona, gospodarstva, poreza i društvene pravde prepuštaju onima koji vladaju. Ali Isus nije rekao da se vlast ne smije kritizirati. Nije rekao ni da je sve što država odredi automatski pravedno.
Ako vlast donosi zakone koji ponižavaju čovjeka, ugrožavaju obitelj, potiču nepravdu ili gaze temeljna prava, kršćanin ima pravo i dužnost govoriti. To mora činiti legalnim, mirnim i odgovornim sredstvima, koristeći demokratske mogućnosti kao što su izbori, javna rasprava, udruživanje, prosvjed i politički angažman.
Druga zloupotreba svodi vjeru na potpuno privatnu stvar. Prema tom tumačenju, čovjek može vjerovati unutar crkve ili vlastitog doma, ali svoju vjeru i moral mora ostaviti po strani čim uđe u javni prostor. Takva podjela nema uporište u Isusovim riječima. Ako čovjek pripada Bogu, onda njegova savjest ne prestaje djelovati na radnom mjestu, na izborima, u gospodarstvu ili u odnosu prema društvenoj nepravdi. Vjera koja nema nikakve posljedice za stvarni život postaje samo privatni osjećaj bez odgovornosti.
Kršćanin pred ekonomskom nepravdom
Kada poskupljenja, porezi, nameti i druge gospodarske odluke ozbiljno ugrožavaju radnike, obrtnike, poljoprivrednike i obitelji, razumljivo je da ljudi osjećaju nepravdu i gnjev. Kršćanski odgovor ne bi smio biti pasivno prihvaćanje svega što vlast nametne. Ali ne bi smio biti ni nepromišljena pobuna, mržnja ili nasilje. Potrebna je ona ista razboritost koju je Isus pokazao pred svojim protivnicima: jasno prepoznati zamku, ne dopustiti da nas gnjev učini nepromišljenima i istodobno ne pristati na laž. Kršćanin može kritizirati nepravedne poreze, tražiti transparentnost, zauzimati se za pravednije zakone i braniti dostojanstvo ljudi koji žive od vlastitog rada. Može se politički angažirati, glasati, prosvjedovati i javno govoriti.
Kada sustav ne uspije pomoći siromašnima i ugroženima, kršćanin je pozvan i na neposrednu solidarnost. Briga za bližnjega ne može se potpuno prepustiti državnim ustanovama.
Konačna granica careve vlasti
Isusova izjava nije poziv da se bez razmišljanja pokoravamo državi. Nije ni poziv na odbacivanje svake političke vlasti. To je poziv na razlikovanje. Caru pripada ono što mu pripada u okviru pravednog društvenog poretka. Ali čovjek, njegova savjest i njegovo dostojanstvo ne pripadaju caru. Država može upravljati novcem, porezima i javnim ustanovama. Ne može postati gospodar istine. Ne može posjedovati ljudsku savjest. Ne može zahtijevati da čovjek zlo proglasi dobrim samo zato što je ono zapisano u zakonu. Zato Isusov odgovor ostaje aktualan i danas: daj državi ono na što ima pravedno pravo, ali joj ne predaj ono što pripada Bogu. Ne predaj joj svoju savjest, dostojanstvo, slobodu i odgovornost za drugoga.
Jer na novcu može biti carev znak, ali na čovjeku je Božja slika.