Nakon što se upale reflektori Svjesnosti, čovjek se zapita: tko sam ja, što sam ja, zbog čega postojim, zašto sam rođen, koja je moja uloga u ovom svijetu? Zašto mi se događa to što mi se događa? Takva pitanja pokreće kotač, osobni kotač bitka u nama. Svi mi se nalazimo unutar jedne ogromne Cjeline a ipak je svaki od nas unikatan, originalan – nema dva potpuno jednaka, ista čovjeka na svijetu. Mi se razlikujemo po prirodi stvari.
Važna lekcija kojoj nas naša vlastita NADSVIJEST uči: ponekad je nemanje novca zaštita od uzimanja pogrešnog životnog smjera. Ne radi nam to Bog ni sudbina ni neka viša inteligencija nego naša vlastita NADSVIJEST.
Mi smo kompleksna bića koja često plivaju samo na površnoj razini ne sagledavajući širu sliku. Prepreke i blokade najčešće dolaze iz NEPORAVNANJA sa suštinom u nama. A zašto to ne vidimo? Najčešće zato jer smo se prepustili životnoj paradigmi koja nam je pred očima, opipljiva rutina na koju smo naviknuli, izgradili programe uma po kojima nas naš autopilot navodi. Ponekad ljudi misle da će im neka viša sila maknuti kamen sa ceste. NEĆE!
Viša sila je već sve učinila za nas što nam treba, samo to trebamo aktivirati.
Ali! Naše ŽELJE, žudnje, brige, strahovi, nezadovoljstvo, postanu naš bog koji nas od jutra do mraka tlači i drži.
Na čemu držimo PAŽNJU to nam naš um servira. Što je um? Um je alat naše pažnje za opažanje i prepoznavanje. Naša SVIJEST je prisutna uvijek ali mi nismo uvijek svjesni, i onda površna pažnja diktira ritam, pa se zateknemo da nismo sretni, da smo zbunjeni, da sumnjamo, da izgubimo povjerenje u život, osjećamo se da nemamo kontrolu nad našim živjeljenjm.
Kako to popraviti? Tako što ćemo se pozabaviti onim: što je to u meni što me tako drži? Mi mislimo da smo to mi – no NISMO! To je samo sadržaj koji smo nesvjesno dopustili da živi u sadašnjem trenutku. A odakle taj sadržaj? Iz memorije. A što je memorija? Skup podataka, informacija, dojmova, utisaka – prošlost utisnuta u živo tkivo koje stvara psihički i emocionalni omotač oko naše Svijesti. Um vadi sadržaj i stvara misli i osjećaje s kojima se poistovjetimo pa to držimo kao našu realnost. I izmučimo se ko u sizifovoj priči…
A ne moramo! Naša dužnost prema sebi je OSLOBODITI se i prestati posesivno držati svoja uvjerenja i dojmove, stilove, navike i dr. kao naš identitet! Posesivno poistovjećenje s prolaznim stanjima i pojavama je izgubljen život. Kad smo zadnji put se dobro osjećali u svojoj koži i svom životu, a da nije proizvelo imanje nečega, neka dobra svota svota na računu ili kupovina nečeg ili neki siguran plan u svojoj ruci? ŽIVOT je život onda kad smo svoji, neovisno da li je sve onako kako mi želimo i hoćemo. Ono kad se dobro osjećamo bez obzira na vanjske okolnosti. I gle čuda – tada se otvaraju predivne mogućnosti! Kad izađemo iz uvjetovanog zatvora svojih standarda i protokola koje nam svijet nameće, mi otvaramo polja mogućnosti. A ima ih bezbroj! Samo ih ne vidimo jer mi UVJETUJEMO kako bi nešto trebalo ići, pa čekamo i čekamo, mrcvarimo se u čekanju, dok iza ugla stoji i čeka naše polje mogućnosti. Ne vidimo ga jer smo zadali sebi kako bi mi htjeli da bude. A naše biće bi da bude nešto treće, jer zna da je to bolje.
Naše biće je stvarno ali često ušutkano. Mi i naše biće – o kojeg li paradoksa! Dva ja, tri ja, pet šest ja u isto vrijeme. A naše BIĆE stoji usamljeno pokraj tolikih uloga i identifikacija! Nikako da dođe na red jer mi tražimo ispunjenje i zadovoljstvo kroz neki vanjski uzorak a naš onaj stvarni uzorak ne primjećujemo, jer je tih.
Da, mi imamo svoju imitaciju našeg bića i naše stvarno biće. Kad naše stvarno biće dolazi do izražaja? Najčešće kad ugasimo svjetlo i legnemo spavati, pa se vrtimo u krevetu dok misli i slike se redaju, a Biće kaže: umoran sam od svega. Izlaz? U integraciji svojih malih imitacijskih ja. Ponekad je TIŠINA naš najbolji drug… U tišini možemo PROMATRATI što to sve navire iz naše dubine, bez da se s tim poistovjetimo. Dobro je ponekad pustiti da sve izađe van, na površinu…
I je li nam onda Život majka ili maćeha u našim očima? Nit je majka nit je maćeha – jednostavno je naš najveći dar, kao ogromno darovano bijelo platno na kojem mi možemo stvarati naše vlastito umjetničko djelo – ispunjavati svoj vlastiti životni tok. Ako mi, koji smo originali, ne slikamo vlastiti sadržaj nego onaj neki prikupljeni, nametnuti, nečiji – tad imamo osjećaj da smo stranac u vlastitom životu. Ma koliko da smo dobrice, nemamo podršku života dokle god ne izbacimo tuđi sadržaj iz vlastite memorije. A to se radi ZAOKRETOM.
…slijedi nastavak