Potegla se jako zanimljiva tema u jednom razgovoru, pa velim, ovo je baš korisna tema za opisati i dotaknuti neke nijanse tog famoznog Života. O pojmu Života sam već pisala, imam te tekstove u arhivi, i stvarno ne znam zašto sam lijena da uredim stranice i podignem tekstove nazad, ali evo, polako se događa.
Pa da krenemo! Rodimo se i postanemo bića Nade, Vjere i Mašte. To ide iz onog čistog dijela naše duše. Da, mi smo u suštini kao malo veliko dijete, svaki čovjek se nečemu nada, nešto priželjkuje, nečemu teži. Našom Dobrotom krećemo se kroz svijet, iskazujemo odanost ljudima, iskazujemo poštovanje Životu, pa i jednog dana se okrenemo Bogu. To naše unutarnje dijete, neovisno o fizičkim godinama, gleda na Život velikim širom otvorenim očima i trudi se nešto u Životu postići, pokazati, osmisliti, doprinijeti. Koliko dobrih ljudi poznajete kao takvih? Ja ih poznajem nekoliko. To su divni ljudi, istovremeno veliki dušom i ponizni egom. Uvijek uskoče, vrlo rado pomažu i rijetko se žale. A imali bi čitav spisak u torbi, samo ga ignoriraju, potiskuju, zabace iza leđa. Rijetko da kažu: ali i meni je teško, ja sam već umoran od pokušaja …
Tko i što to jede to naše divno, čisto i čestito nevino, bezazleno unutarnje dijete u nama? Odgovor je brutalan, nažalost! Ono što nagriza i jede naše čisto nevino i bezazleno biće su ustvari naš pogled na svijet i život, naši stavovi i uvjerenja. Ali, čekaj – reći će netko! Znači li to da moramo biti kao ljudska stoka da bismo uspjeli? NE! Ne znači to. Jasno je, mi imamo određen pogled na svijet i život, ali taj pogled nas nešto ne služi – jer trpimo! Trpimo li? Što točno? Da li nas to ovaj svijet svaki dan nečim tuče? Da li nam je život postao uskratljiv, otežan? Jesmo li zadovoljni sa svom tom količinom dobrice u nama?
Dakako, surova stvarnost nas protrese iz gaća, izuje iz cipela, jer ta dobroća koja nas vodi i navodi, često radi na našu štetu, i curi nam životna radost jer nema zadovoljstva, ode nekud ta vitalna sila, u neke mračne prostorije psihe koje ogradimo, zaključamo i bacimo ključ. Jer, jako boli kad otvorimo ta vrata svog zasjenjenog unutrašnjeg svijeta. A zašto kad smo tako dobrice, svima smo na usluzi, zna se, uvijek smo tu kad treba… A zašto kad smo naklonjeni Svjetlu, Istini, držimo se načela ispravnosti – zašto onda trpimo nedaće, neimaštinu, zašto imamo borbe kad smo tako dobri? Zašto nas Život ne nagrađuje umjesto što nas zakida?