Za neko ponašanje možemo reći da je dobro ili loše, da gradi ili razara, da donosi sklad ili stvara patnju. Ali samoga Čovjeka ne trebamo osuđivati. Njega treba prepustiti njegovoj savjesti i njegovu odnosu s Bogom.
Život prirodno odgovara na naše postupke. Ono što je dobro, istinito i skladno, život podupire i umnaža. Ono što je štetno, neistinito i protivno životu prije ili poslije donosi nesklad i posljedice. Na Čovjeku je da bira. Kada djeluje dobro, otvara prostor dobru u sebi i oko sebe. Kada djeluje loše, stvara okolnosti koje će ga prije ili poslije suočiti s onim što je učinio.
To nije ljudska osuda, nego zakon života: ono što sijemo, na neki način i žanjemo.
Nečije ponašanje možemo pokušati razumjeti iz vlastitoga kuta, ali to nas ne čini sucima njegova života. Ne znamo cijeli put, sve okolnosti ni unutarnje borbe koje su neku osobu dovele do određenog postupka. Ipak, to ne znači da ne možemo prepoznati djelovanja koja donose dobro od onih koja stvaraju štetu, kaos i patnju.
Kad gledam Čovjeka i njegov postupak, ne vidim samo ono što je učinio. Vidim i ono što stoji iza toga: strahove, navike, rane, potrebe, interese i okolnosti koje su ga oblikovale. Zato mi je teško nekoga brzo proglasiti lošim ili dobrim, krivim ili nevinim. Takve presude često ostaju na površini, a život se rijetko događa samo na površini. Ipak, razumijevanje ne ukida odgovornost.
U svijetu moraju postojati granice, red i pravila, jer bez njih nastaju kaos, nesklad i patnja. Zato bi se Čovjek trebao zapitati: “Što u meni stvara ovo stanje? Odakle dolazi ovaj poriv? Zašto reagiram upravo tako?”
Kad se uzrok prepozna, moguće ga je mijenjati. Kad se nešto iznutra popravi ili iscijeli, mijenjaju se i naše odluke, postupci i posljedice koje ostavljamo za sobom.
Zato imamo razum, budnost i unutarnji kompas. Ako smo preslabi poslušati ono što duboko u sebi znamo, ne trebamo tražiti zaobilazni put. Trebamo poraditi na sebi i ojačati ono što je u nama slabo, kako bismo prestali biti razasuti i nemirni iznutra. Nemir iznutra proizvodi nemir i nered izvana. Mnogi bi se problemi mogli izbjeći kada bismo imali hrabrosti zaroniti malo dublje od površine i prestati se bojati istine o sebi. “Ako sam slab, ne trebam se osuđivati. Trebam vježbati snagu.”
Ali ostaje pitanje: “Zašto sami sebe izbacujemo iz vlastitoga unutarnjeg središta? Zašto postupamo protiv sebe, nanosimo štetu sebi i svome životu te stvaramo okolnosti zbog kojih se na kraju umaramo od života, iako znamo da život može biti predivan? Jesmo li se naviknuli na nevolju? Vjerujemo li da moramo patiti? Nosimo li terete koji nam više ne pripadaju?”
To su pitanja koja si Čovjek treba postaviti. Treba ponovno učiti živjeti lakše, bez nepotrebnog tereta, ponavljanja istih promašaja i stalnih tamnih tonova u emocijama.
Možda nam najviše nedostaje Mudrosti. Zbog toga često patimo i sve nam postaje teško. A ponekad je potrebno samo okrenuti pažnju prema Mudrosti koja već postoji u nama. Nismo je dobili tek učenjem. Njezin nam je trag darovan samim rođenjem. Trebamo je samo ponovno čuti.