Postoji vrsta krize koja dolazi poput obračuna sa samima sobom. Mogli bismo je arhetipski nazvati Saturnovom radionicom ili jednostavno trenutkom istine. Često nismo svjesni iluzija unutar kojih smo se naviknuli djelovati i živjeti. One nam postanu toliko poznate da ih više i ne prepoznajemo kao iluzije. Ali svaka prazna konstrukcija ima svoj rok trajanja.
Saturn ovdje nije kazna, nego simbol stvarnosti koja više ne dopušta da se nešto neodrživo održava. On je arhitekt koji ruši ono što nema pravi temelj, zato što svaka iluzija s vremenom postane preteška za čovjeka koji je nosi. Tada stvari počnu zastajati, presuši priljev novca, neka prijateljstva završe. Mreže i oslonci u umu, na koje smo se iznutra oslanjali i naši konstrukti u koje smo vjerovali, raspadnu se. Vrata koja su nam se prije otvarala iznenada se zatvore.
I ostanemo sami sa sobom. S praznim računom, tjeskobom u prsima i pitanjem koje smo dugo odbijali izgovoriti: „Što sam ja zapravo radio sa svojim životom?“ Tada dolazi strah. Ne samo strah od gubitka, nego strah od odrastanja i sazrijevanja, bez obzira na to koliko godina imamo. Strah da ćemo morati napustiti poznatu zonu sigurnosti. Strah da ćemo morati životu pogledati u oči, bez uljepšavanja i priznati da smo možda godinama hodali po površini i gradili balone koji pod saturnovskim pritiskom počinju pucati.
A sada je vrijeme da zaronimo, kako bismo izronili novi, drukčiji ili da ostanemo zarobljeni u dubini vlastitog otpora. Da, to je Saturn u Ribama. Ljudi u toj fazi često zapnu u boli. Strahuju, očajavaju, premeću iste misli, pokušavaju pobjeći od osjećaja ili traže krivca u drugima. Pitaju: „Zašto baš meni?“ A stvarnost kao da odgovara: „Zašto ne tebi? Tko bi se trebao probuditi ako ne onaj tko je dugo spavao i djelovao kao spavač?“
Ponekad se tada pojavi netko tko jasno vidi što se događa i kaže: „Nemaš se čega bojati. Ovo je prolazan proces. Ne bojiš se samo gubitka, nego napuštanja stare verzije sebe. Došlo je vrijeme da izgradiš nešto stvarno, svojim rukama, svojom glavom, svojim znanjem. Ne znaš još odakle krenuti, ali to ne znači da put ne postoji.“
I tada može doći do raskola između onoga što jeste i onoga kako bi mi htjeli. Istina boli, osobito kada dotakne mjesto u nama koje smo dugo štitili. Lakše je reći: „Nitko me razumije, meni je jako teško, život me ne voli“, nego priznati sebi: „Možda ne vidim ono što trebam vidjeti.“ Neće nama život ugađati zato što mi sebe žalimo. Život će nas podržati kad se osvijestimo i pljunemo u ruke te napravimo zaokret. Lakše je ostati u ulozi žrtve nego uzeti lopatu volje i početi kopati nove zdrave temelje. Lakše je plakati nad srušenom kućom od karata nego pogledati praznu parcelu i pitati se: „Od čega ću sagraditi novu kuću?“
Ali upravo tu počinje naš pravi rad. Vrijeme je da počnemo stvarati vlastitu vrijednost, unutarnju i vanjsku. Saturn ne nudi lake putove nego nas vraća na stvarne. Ne obećava brzo bogatstvo, nego dostojanstvo koje nastaje iz rada, odgovornosti i sposobnosti da stojimo iza onoga što gradimo. Ne gradi kule od magle, nego zidove od kamena. A svaki nam je kamen težak dok ne ojačamo snagu volje. Svaki novi kamen traži trud, vrijeme i strpljenje. Ali upravo zato ono što je izgrađeno na stvarnom temelju ne ruši se pri prvom vjetru, gubitku ili krizi.
O tome je govorio Isus Krist: “Tko god sluša ove moje riječi i tako čini, mudar je kao i čovjek koji gradi kuću na čvrstoj stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, ali se ona ne sruši jer je izgrađena na stijeni. Naprotiv, tko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, jest poput luda čovjeka koji sebi gradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, zapušu vjetrovi i stanu šibati kuću, i ona se sruši. I velika bijaše njezina ruševina.” (Matej 7:24-29)
Kada smo u krizi, rješenje nije uvijek u brzom traženju izlaza. Ponekad prvo moramo pronaći temelj. Tada se trebamo zapitati kako da se ne samo što prije izvučemo, nego i tko smo kada nestane sve čime smo se predstavljali. Što doista nosimo u sebi i što možemo ponuditi svijetu, a da nije prazno, posuđeno ili izmišljeno.
Kriza ne mora biti kazna. Može biti oslobađanje. Ali oslobađanje počinje tek kada smo spremni priznati da smo možda dio života gradili na pijesku. Nakon tog priznanja možemo krenuti ispočetka, sporije, svjesnije i na čvršćem tlu. Kada to prihvatimo, strah možda neće odmah potpuno nestati, ali izgubit će velik dio svoje moći. Više nećemo morati čuvati životnu laž niti braniti klimavi identitet izgrađen oko nje. Nećemo morati neprestano popravljati fasadu kuće koja se iznutra već raspada.
Ostat ćemo sa sobom, sa svojim rukama, svojim znanjem, svojim današnjim danom i mogućnošću da od ovoga trenutka počnemo živjeti stvarnije. To je Saturnov dar. U početku je gorak, težak i neugodan. Ali on ne oduzima ono što je doista naše. Oduzima samo ono bez čega smo se bojali ostati jer još nismo upoznali vlastitu snagu. A ono što poslije izgradimo možda neće biti veliko ni blještavo. Ali bit će stvarno. I bit će naše.