Esej: Iluzija nesebičnog pomaganja
(Ovaj esej je nastao kao odgovor na pitanje koje sam dobila u mailu.)
Postoji li ljudsko pomaganje bez imalo interesa? Odgovor je složeniji od pukog “da” ili “ne”. Ljudsko pomaganje nije potpuno bez interesa, ali to ne znači da je sebično. Sve što svjesno činimo proizlazi iz nekog razloga u nama. Čak i kada za vrijeme velikih vrućina ostavljamo vodu psima, mačkama i pticama, činimo to zato što nam je stalo do njihova života i zato što ne želimo mirno promatrati njihovu žeđ. Nakon toga možda se osjećamo bolje, ali to ne znači nužno da smo vodu ostavili samo radi vlastitog dobrog osjećaja. Znači da je i njihova dobrobit za nas imala vrijednost.
Interes ne mora biti prikrivena sebičnost. Interes može jednostavno značiti da nam je do nečega stalo. Pokreću nas ljubav, suosjećanje, savjest, smisao, potreba za povezanošću, želja da nešto bude bolje ili osjećaj dužnosti prema životu. Ne pomažemo iz unutarnje praznine, bez ikakva razloga. Pomažemo zato što u nama postoji nešto što kaže: ovo je važno.
Jedino što u Postojanju izgleda potpuno nevezano uz osobnu korist jest ono što nazivamo božanskim: zrak, voda, svjetlost, toplina Sunca i cjelokupan poredak koji život čini mogućim. Ne moramo dokazati da smo dobri kako bismo udahnuli zrak. Svjetlost ne provjerava jesmo li zahvalni prije nego što nas obasja. Sunce ne bira samo one koji ga zaslužuju. Božansko se zato može razumjeti kao omogućavanje postojanja bez moralnog uvjetovanja. Dano nam je da budemo, dišemo, osjećamo, mislimo, biramo i učimo. Mogućnost života postoji prije nego što smo išta učinili kako bismo je zaslužili.
Zrak, voda i svjetlost ipak ne pomažu u ljudskom smislu – ne poboljšavaju naš status, nego održavaju funkciju života. Božje davanje nema osobnu namjeru: ono omogućuje življenje. To je slika onoga što nazivamo božanskim, život je omogućen, ali nije nam unaprijed propisano što ćemo s njime učiniti.
Mi ljudi djelujemo drukčije. Naši životi imaju granice. Naše vrijeme nije beskonačno, naša energija nije neiscrpna i naš trud ima vrijednost. Sve što radimo zahtijeva dio našeg života. Ljudi se trude jer osjećaju dužnost, jer nešto znaju, jer im je stalo do kvalitete, jer žele zaraditi, jer vole, jer stvaraju, jer žele biti korisni ili zato što se bolje osjećaju kada nešto učine dobro. To nije pogrešno, to je ljudsko. Problem nastaje kada vlastito raspoloženje, vrijednost i osjećaj smisla potpuno predamo u ruke vanjskih okolnosti i drugih ljudi. Tada od svijeta tražimo da nas neprestano popravlja, potvrđuje, tješi i održava.
Naše želje mogu biti realne i zdrave. Čovjek prirodno želi rasti, razvijati se i prelaziti svoje sadašnje granice. Problem nastaje kada želju zamijenimo zahtjevom da stvarnost mora odgovarati našoj slici o sebi.
Primjer: mogu željeti trčati maraton. Ta me želja može potaknuti da treniram, razvijam svoje sposobnosti i postupno povećavam kapacitet. Ali mogu i zanemariti stvarno stanje svoga tijela, ne pripremiti se i zatim očajavati zato što nisam sposobna učiniti ono što sam zamislila. Tada patnju ne proizvodi samo nedostatak kapaciteta. Proizvodi je i sukob između onoga što jest i slike onoga što mislim da bih morala biti. Počinjem se smatrati nesposobnom, bezvrijednom ili manje važnom samo zato što stvarnost ne odgovara mojoj želji. Takvo stanje nije neposredna poruka života, nego proizvod uspoređivanja, taštine i lažne slike o sebi. I na kraju se odreknem trčanja maratona jer nisam sposobna za to.
Sličan se mehanizam pojavljuje i u pomaganju. Iluzija pomaganja počinje ondje gdje nešto izgleda kao pomoć, ali zapravo ne povećava sposobnost druge osobe da živi, odlučuje i nosi vlastiti život. Ljudi pomažu iz različitih razloga. Ponekad ne mogu podnijeti tuđu bol, ponekad žele biti potrebni, važni ili korisni. Ponekad žele zadržati osobu uz sebe, sačuvati odnos, izbjeći krivnju ili potvrditi sliku o sebi kao dobroj i požrtvovnoj osobi. To ne znači da je svaka pomoć lažna. Znači da gotovo nijedno ljudsko pomaganje nije potpuno bez unutarnjeg razloga.
Pomoć zato ne treba procjenjivati samo prema onome što je pomagač dao niti prema tome koliko se žrtvovao. Važno je pitati što je njegova pomoć proizvela. Je li druga osoba postala jasnija, sposobnija, samostalnija i odgovornija? Ili je postala pasivnija, ovisnija i uvjerenija da će netko uvijek preuzimati njezin dio života?
Postoji pomoć koja oslobađa i pomoć koja veže. Pomoć koja oslobađa želi da druga osoba jednoga dana može stajati bez nas. Pomoć koja veže želi da nas osoba stalno treba jer na njezinoj potrebi gradimo vlastitu vrijednost, moć ili identitet. Ponekad nekoga nosimo na leđima toliko dugo da mu nesvjesno ne dopuštamo razviti vlastitu snagu. Rješavamo njegove probleme, ublažavamo posljedice njegovih odluka, opravdavamo ga, spašavamo i preuzimamo njegov dio odgovornosti. Vjerujemo da pomažemo, a zapravo održavamo njegovu nemoć.
No, iluzija može postojati i na drugoj strani. Nije samo pomagač taj koji ima interes. Interes ima i osoba koja traži pomoć jer možda doista želi riješiti problem, ali možda želi samo trenutačno olakšanje, potvrdu vlastite priče, utjehu bez promjene ili nekoga tko će preuzeti posljedice njezinih odluka. Zato se interesi osobe koja traži pomoć i osobe koja je pruža ne moraju uvijek podudarati.
Primjer: moj je interes pomoći čovjeku da što jasnije vidi vlastitu situaciju. Ne želim samo zakrpati posljedicu ako se uzrok stalno čuva i ponavlja. Ali ne mogu drugoga prisiliti da vidi ono za što još nije spreman niti mogu tvrditi da u svakom trenutku posjedujem cijelu istinu o njemu. Mogu reći što vidim, mogu pokazati nedosljednosti, posljedice i moguće putove. Mogu ponuditi znanje i iskustvo. Ali druga osoba mora sama razmotriti, prepoznati i odlučiti. Ako netko ustrajno traži samo krpanje raspoloženja, a ne želi dotaknuti uzrok problema, imam pravo povući se. To nije kazna ni odbacivanje. To je priznanje da suradnja više nema zajednički cilj. Moja energija, znanje i vrijeme nisu bezgranični. Niti bi bili bezgranični kada bi mi netko za njih nudio novac na lopate, jer novac može platiti rad, ali ne može svaki odnos učiniti smislenim i zdravim.
Prirodno je i ispravno učiti stajati na vlastitim nogama i u vlastitim cipelama. U redu je imati mentora, terapeuta, savjetnika ili trenera. Ali angažirati nečiji um ne znači predati mu vlastitu odgovornost. Trebamo ozbiljno razmotriti savjet, biti spremni nešto iskušati i zatim sami odgovarati za svoje odluke. Savjetnik nije vlasnik našeg života niti nepogrešiv izvor istine. On nam može pomoći vidjeti ono što sami ne vidimo, ali ne može živjeti umjesto nas. Samo mi znamo kako naše srce kuca, a drugi nam mogu pomoći da steknemo dublji uvid pa da znamo realnije odlučiti.
Ako osoba nije spremna preispitati svoja uvjerenja, postupke i navike, tada možda još nije spremna za stvarnu suradnju. Može tražiti društvo, potvrdu ili utjehu, ali to nije isto što i spremnost na promjenu. Nitko nije dužan beskonačno davati znanje, trud i vrijeme, niti nam otvarati svoju zonu interesa – mi smo oni koji moramo zasukati rukave.
Primjer zdravog interesa vrlo je jednostavan. Recimo: trebam spustiti namještaj i odvesti ga na drugo mjesto. Pronađem obrt za selidbe i platim njegovu uslugu. Radnici mi pomažu fizičkim radom, a ja njihov trud vrednujem plaćanjem. To je jasan i zdrav odnos. Ne može obrt za selidbe odlučivati umjesto mene, što, kud s namještajem – oni samo izvrše moju ideju. Problem nije u tome što sve mora biti plaćeno novcem. Problem je kada se tuđi život, rad i energija uzimaju zdravo za gotovo. Neće nam obrt za selidbe doći eto tek tako, iz božanske ljubavi, jer taj kamion ne vozi na zrak.
Istinska pomoć ponekad znači dati, objasniti, pokazati, utješiti ili ostati uz nekoga. Ponekad znači postaviti granicu, prestati spašavati, reći ne i dopustiti čovjeku da osjeti posljedice svojih izbora. To nije nužno okrutnost. Može biti priznanje da svaki čovjek mora postupno naučiti nositi vlastiti život. Teško je prihvatiti da drugome ne možemo oduzeti svaki pad, svaku pogrešku i svaku bol. Upravo ono od čega ga pokušavamo zaštititi može postati iskustvo kroz koje sazrije. Ako mu stalno uklanjamo svaku posljedicu, možemo mu oduzeti i mogućnost učenja. Ali ni utjeha sama po sebi nije lažna.
Čovjek ponekad prvo mora biti umiren, saslušan i prihvaćen kako bi uopće mogao pogledati problem. Kada je preplavljen strahom, boli ili sramom, možda još nije sposoban čuti najizravniju istinu. Zdravo suosjećanje ne znači uljepšavati stvarnost. Ono znači reći istinu na način i u trenutku u kojem ona može biti primljena. Ali ni onda možda ne bude primljena istinita informacija jer osoba želi nešto treće. Utjeha bez istine može održavati problem. Ali istina bez suosjećanja i bez osjećaja za trenutak može postati nova vrsta nasilja. Biti realan i iskren velika je pomoć. Ali iskrenost nije isto što i grubost, kao što ni nježnost nije isto što i licemjerje. Osobi možemo ponuditi i toplinu i jasnoću. Možemo joj priznati bol, a da pritom ne podržavamo laž. Možemo je utješiti, a da je ne uvjeravamo kako ništa ne treba promijeniti.
Nesebičnost u apsolutnom smislu je božanska osobina, nije ljudska osobina. Jer, Bogu ništa ne treba, a mi ljudi nismo bića bez potreba, granica, emocija i interesa. Čak i kada dajemo bez materijalne koristi, u nama postoji razlog. Volimo, stalo nam je, želimo mir, želimo biti vjerni sebi ili ne želimo živjeti ravnodušno prema patnji drugih. To ne umanjuje vrijednost pomoći. Ljudska nesebičnost možda nije odsutnost svakog interesa. Možda je to sposobnost da vlastiti interes ne pretvorimo u iskorištavanje, upravljanje i prisvajanje drugoga. Možemo nekome pomoći i osjećati zadovoljstvo, a ipak iskreno željeti da nas jednoga dana više ne treba. Možemo od odnosa nešto dobivati, a da drugoga ne pretvorimo u sredstvo svojih potreba. Možemo davati bez ponižavanja, voljeti bez prisvajanja, podržavati bez upravljanja i ostaviti drugome prostor da bude ono što jest. No, često se dogodi i to da pomagač bude obezvrijeđen jer ne igra igru koju nameće onaj koji trpi.
Najčišća ljudska pomoć možda je ona koja ne pokušava živjeti tuđi život, ne oduzima čovjeku odgovornost i ne traži da zbog primljene pomoći ostane trajno vezan uz pomagača. Takva pomoć ne stvara dug koji se mora vratiti poslušnošću, nego stvara prostor za slobodu. Zato je zdrava razmjena važna. Mi nismo zrak, voda ni svjetlost. Mi smo ljudi s ograničenim vremenom, snagom i životnim uvjetima. Dajemo jedni drugima ono što možemo i stvaramo odnose u kojima se trud vidi, poštuje i ne uzima zdravo za gotovo. Dobar rad i pošten odnos ne jamče da će nam se uvijek događati samo dobre stvari. Život nije ugovor prema kojem ćemo za svako dobro djelo odmah dobiti nagradu. Ali kada djelujemo odgovorno, jasno i pošteno, povećavamo mogućnost zdravih posljedica. U najmanju ruku, ne dodajemo nepotreban kaos onome što život već sam donosi.
Ne trebamo se pretvarati da pomažemo bez ikakva interesa. Trebamo samo biti iskreni o tome što dajemo, zašto dajemo i što svojom pomoći stvaramo. Jer nije najvažnije izgledamo li kao dobri ljudi – važno je pomaže li ono što činimo drugome da postane slobodniji i sposobniji živjeti vlastiti život.
U redu je biti popraćen, ali nije u redu očekivati da će drugi umjesto nas riješiti naše ključne životne izazove. Jer, to je nemoguće. Svaki čovjek je unikatan. I na kraju, kako kaže stara izreka koja mi je uvijek bliska: “Samo je vlastito iskustvo vjerodostojno.”