“Kad se suočimo sa svojim nižim dijelovima karaktera i osobnosti, poput zavisti, taštine, pohlepe, kukavičluka, potrebe za kontrolom, osvetoljubivosti ili samosažaljenja, prva pogreška bila bi pokušati ih jednostavno potisnuti ili zamrziti. Ono što je potisnuto ne nestaje, nego nastavlja djelovati iz sjene, često snažnije upravo zato što ga ne želimo vidjeti.
Najkorisniji duhovni alat u takvim trenucima jest budno promatranje povezano s iskrenim ispitom savjesti. To znači vidjeti poriv, priznati ga bez uljepšavanja, ali se s njime ne poistovjetiti. Umjesto da kažemo: „Ja sam zao, zavidan ili slab“, možemo reći: „U meni se pojavila zavist“, „U meni se pojavila potreba da povrijedim, dominiram ili pobjegnem.“ Ta mala razlika je presudna jer odvaja svijest koja promatra od sadržaja koji je promatran. U kršćanskom jeziku to možemo nazvati trezvenošću i razlučivanjem duhova, a u vedantskom jeziku vivekom, sposobnošću razlikovanja promatrača od onoga što se pojavljuje u svijesti.
Kada primijetimo niži poriv, važno je zastati prije nego što djelujemo. Potrebno je jasno imenovati što se u nama pojavilo. Je li to zavist, strah, taština, ljutnja, potreba za priznanjem ili potreba da budemo u pravu? Nakon toga treba pokušati vidjeti što taj dio nas zapravo pokušava zaštititi. Iza agresije se često skriva povrijeđenost, iza oholosti strah od bezvrijednosti, a iza potrebe za kontrolom strah od kaosa. To ne opravdava naše loše ponašanje, ali nam pomaže otkriti njegov korijen.
Također je korisno upitati se kojoj nas laži taj poriv pokušava uvjeriti. Možda nam govori da manje vrijedimo ako ne pobijedimo, da smo slabi ako oprostimo ili da tuđi uspjeh nužno umanjuje našu vrijednost. Duhovni rad počinje kada prepoznamo tu laž i svjesno joj odbijemo poslušnost.
Nije dovoljno samo pokušati ukloniti manu. Potrebno je uvesti vrlinu koja joj je suprotna. Zavist se preobražava zahvalnošću i sposobnošću da se radujemo tuđem dobru. Oholost se liječi poniznošću i spremnošću da prihvatimo istinu o sebi. Srdžba se pročišćava strpljivošću i pravednom odlučnošću, pohlepa darežljivošću, kukavičluk malim, konkretnim činovima hrabrosti, a lijenost izvršavanjem sljedeće potrebne radnje.
Duhovna promjena ne završava samo na razumijevanju. Potrebno je učiniti nešto konkretno, suprotno automatizmu kojem bismo inače poslušali. Ponekad će to značiti prešutjeti uvredu, priznati pogrešku, zahvaliti, pomoći osobi kojoj zavidimo ili postaviti granicu bez mržnje. Upravo tim malim, konkretnim djelima vrlina postaje stvarna.
Molitva u tome može imati vrlo jednostavan oblik: „Gospodine, vidim ovu tamu u sebi. Ne opravdavam je, ali je ni ne skrivam pred Tobom. Pokaži mi njezin korijen i daj mi snagu da sada izaberem dobro.“ Važno je da molitva ne postane pokušaj da Bog jednostavno ukloni ono s čime se mi ne želimo suočiti. Molitva otvara prostor milosti, ali od nas traži suradnju, iskreno priznanje, odluku i djelovanje.
Niži dio osobnosti nije cijelo naše biće. Često je on samo izobličen oblik neke legitimne snage. Agresivnost može sadržavati snagu potrebnu za zaštitu, potreba za kontrolom sposobnost organiziranja, taština deformiranu potrebu za stvaranjem i priznanjem, a strah upozorenje koje treba razumjeti i pročistiti. Duhovni rad zato nije amputacija osobnosti, nego preobrazba njezine energije. Srdžba se može pročistiti u hrabrost, želja za moći u odgovornost, a potreba za priznanjem u stvaralaštvo koje više ne ovisi o aplauzu.
Najvažnije je vidjeti ono što se u nama pojavljuje, jasno ga imenovati, ne poistovjetiti se s njime, prepoznati laž koja ga hrani, izabrati suprotnu vrlinu i učiniti jedan konkretan čin u njezinu smjeru. Niži dio karaktera ne slabi onda kada ga mrzimo, nego kada ga osvijetlimo i prestanemo mu poslušno služiti.”