Kad govorimo o duši, odmah nailazimo na jedan problem: dušu ne možemo pokazati prstom, ne možemo je vidjeti mikroskopom, ne možemo je staviti u kutiju, niti je možemo vidjeti pod reflektorom. Ne možemo je izvaditi iz tijela, staviti na vagu ili snimiti nekim uređajem. Ona nije predmet poput kosti, srca ili mozga.
Ali to što nešto ne možemo neposredno opipati ne znači da o tome ne možemo imati iskustvo.
Ne vidimo čak ni vlastite misli, ali ipak znamo da mislimo. Ne možemo rukom uhvatiti ikoji osjećaj, tugu, strah ili ljubav, ali svi znamo da ih osjećamo. Čak ni vlastiti mozak u svakodnevnom životu ne vidimo, premda znamo da ga imamo i možemo proučavati njegove učinke, snimati medicinskim uređajima. S dušom je stvar još dublja, jer ona nije materijalni organ, nego je nositelj našeg unutarnjeg iskustva.
Najjednostavnije rečeno, duša je ono u nama što kaže: „ja“.
Tijelo se neprestano mijenja. Tijelo koje smo imali kao dijete više ne postoji u istom obliku. Promijenili su se izgled, stanice, sposobnosti i potrebe. Promijenio se i naš način razmišljanja. Mijenjale su se želje, strahovi, uvjerenja i osjećaji. Pa ipak, kroz sve te promjene postoji snažan osjećaj kontinuiteta: isto ono biće koje je nekada gledalo svijet očima djeteta danas ga gleda očima odraslog čovjeka. Duša ne stari.
Upravo taj unutarnji osjećaj identiteta upućuje na razliku između onoga što se mijenja i onoga tko promjene doživljava.
Možemo reći: moje tijelo, moje misli, moji osjećaji. Ali znamo da mi nismo to, mi to imamo i proizvodimo. Već sam način na koji govorimo otvara zanimljivo pitanje: ako su to moje tijelo, moje misli i moji osjećaji, tko je onda taj „ja“ kojemu oni pripadaju? U duhovnom razumijevanju, odgovor je: duša.
Duša nije isto što i svijest. Duša je svjesno biće, dok je svijest njezina sposobnost da doživljava.
Možemo to usporediti sa svjetlom. Svjetlo nam omogućuje da nešto vidimo, ali samo svjetlo nije isto što i ono što ga proizvodi. Tako i svijest omogućuje da budemo svjesni tijela, misli, osjećaja i svijeta oko sebe, ali ona sama upućuje na nekoga tko je svjestan.
NPR: kada kažemo: svjestan sam svoje tuge, možemo razlikovati tri stvari. Postoji tuga, postoji svijest o tuzi i postoji onaj koji zna da je tužan. Ili, postoji radost, postoji svijest o radosti i postoji onaj koji zna da je radostan! Taj posljednji sloj najteže je pretvoriti u objekt promatranja, jer je upravo on taj koji promatra sve ostalo.
Osjećaji nastaju na drukčiji način.
Nešto nam se dogodi, netko nešto kaže, nešto izgubimo, nešto dobijemo, nečega se prisjetimo. A naš um zatim taj događaj uspoređuje s našim iskustvima, očekivanjima, željama i strahovima. Iz toga nastaje osjećaj. Zato isti događaj ne izaziva isti osjećaj kod svakoga. Jedna osoba može kritiku doživjeti kao napad a druga kao korisnu povratnu informaciju. Treća je može gotovo potpuno zanemariti. Događaj je isti, ali unutarnji sadržaj nije. Slično kao i doživljaj auta, cipela, cvijeta – nekom se nešto sviđa a nekom ne sviđa to isto!
Osjećaji zato nisu uvijek pouzdana slika stvarnosti. Oni prije svega govore nešto o našem odnosu prema stvarnosti. Ljutnja često govori da je nešto bilo protiv naše želje. Strah govori da postoji nešto što ne želimo izgubiti. Ljubomora pokazuje da smo vezani za nešto što vidimo kod drugoga. Tuga govori o gubitku nečega što nam je bilo važno. Uglavnom, u pozadini su naši programi i vezanosti za programe koji se odvijaju u umu.
Osjećaji nisu neprijatelji nego su informacije. Problem nastaje tek kada povjerujemo da je svaki osjećaj samim time i istina. Ako osjećam da sam bezvrijedan, to ne znači da zaista jesam bezvrijedan. Ako osjećam da me netko odbacuje, to ne znači da me on zaista odbacuje. Ako osjećam bijes, to ne znači da je druga osoba nužno kriva. Osjećaj je stvaran kao iskustvo, ali njegovo tumačenje može biti pogrešno. E to je ono kad kažemo da smo svi unikatni, ne postoje dva ista čovjeka, jer je mehanizam u nama različit. Dojmovi, utisci i sklonosti često preuzmu identitet u koji mi onda povjerujemo da smo to mi, da smo mi takvi. A znamo da ono što se može promijeniti nije prava stvarnost…
Tu se pojavljuje važna razlika između duše i njezina unutarnjeg psihološkog života.
Osjećaji se mijenjaju, misli se mijenjaju, raspoloženja se mijenjaju, tijelo se mijenja. Ali onaj koji ih primjećuje neprestano iznova kaže: „Ja ovo osjećam. Ja ovo mislim. Ja ovo doživljavam.“ Upravo tog promatrača nazivamo dušom iz duhovne percepcije stvari.
To ne znači da je duša znanstveno dokazana na isti način kao srce ili mozak. Znanost može mjeriti moždanu aktivnost, hormone, električne impulse i ponašanje. Može proučavati što se događa u tijelu kada mislimo, osjećamo ili donosimo odluke. Ali pitanje samog subjektivnog doživljaja, zašto uopće postoji netko kome se sve to događa, e to je još uvijek jedno od najdubljih pitanja filozofije svijesti.
Duhovna tradicija na to pitanje daje vrlo jasan odgovor: svijest nije slučajni nusproizvod materije, nego obilježje samog živog bića. Tijelo je instrument kroz koji živo biće djeluje. Mozak obrađuje informacije, um povezuje iskustva, uspomene i želje a osjećaji nastaju kroz njihov međusobni odnos. Ali naša duša je TO kojemu se čitavo iskustvo događa.
Ljudi kroz gotovo sve kulture i epohe toliko prirodno govore o duši, ne zato što su je ikada vidjeli kao predmet, nego zato što u sebi neposredno osjećaju nešto što nije lako poistovjetiti samo s tijelom.
Čovjek može gledati vlastitu ruku i reći – to je moja ruka, može promatrati vlastitu misao i reći to je moja misao. Može osjetiti strah i reći osjećam strah, ili mir, ili ljubav, ili sreću…
A zatim može postaviti neobično jednostavno pitanje: tko je taj koji sve to vidi? Upravo tu počinje pravo razumijevanje duše. Ne samo kao nešto što trebamo pronaći negdje skriveno u tijelu, nego kao TO koje cijelo vrijeme tražimo. Problem nastaje kad to naše TO tražimo izvan sebe.