Biti umjetni finjak, biti razmaženi ego i biti ljut na činjenicu – e, to će otići u tri mičke hičke traturine! Gotovo je. Nema više beskrajnog maženja: cici-mici, milo-krasno, glici-traci – buć!
Jel kmečiš zato što stvarnost nije ispala onako kako si ti zamislio? KMEČI, ako ti se kmeči! Jel cviliš jer činjenica odbija biti po tvome? Cvili, jeba ga ti – ali činjenica se zbog toga neće predomisliti.
Jer to naše zamišljeno „bolje“ često nam uopće nije bolje zato što je istinitije, nego zato što nam godi. Mazi ego. A ego smo toliko razmazili da se već i svemiru, valjda, povraća od našeg milog, krasnog, nježnog, ljupkog „ja“.
Stalno nekoga imitiramo. Pokupimo stavove, uvjerenja, modele života, pa mislimo ovako, pa onako. Uhvatimo se kao pijan plota za jednu te istu priču godinama, i onda, kad se pijesak počne micati pod nogama – dramaturgija!
Nitko ne zna izvesti bolju predstavu od našeg milog, krasnog, lažnog ja.
Toliko smo krcati lijenošću, izbjegavanjem, zaobilaženjem i opravdavanjima da jedva išta novo stane u naš ormar pun kostura koje vadimo po potrebi.
A pogotovo volimo one fine kosture, izglancane, uljepšane, one koji govore:
„Ja sam pravedan.“
„Ja sam dobar.“
„Ja zaslužujem najbolje.“
„Ja sam toliko divan, osjećajan, ispravan…“
A ispod toga musavi od pohlepe, bijesa, žudnje, zavisti, posesivnosti i alavosti. I sve to onda fino umotamo u „ljudsko pravo“, „dostojanstvo“, „potrebe“, „zaslužujem“, „moram misliti na sebe“.
Hehehe… kojeg li dostojanstva, majke ti mile. Kojeg?
Je li dostojanstvo to što imamo dobro depilirano međunožje, čiste uši od voska, pristojan rječnik i fino ponašanje dok iznutra urlamo:
HOĆU – DAJ MI – PRIPADA MI – MORA BITI PO MOM
Možda nam ovih dana upravo to dolazi na naplatu: ne sama bol, nego naš otpor istini. Jer bol može biti čista. Možeš izgubiti, tugovati, plakati i biti potpuno u istini. Ali ono: „Ne prihvaćam stvarnost zato što mi se ne sviđa“ – e, to je već druga priča.
I možda se baš sada pijesak miče ispod svega onoga što smo godinama nazivali sobom, pravdom, ljubavlju, potrebom, dužnošću i pravom. Pa da konačno vidimo: što je stvarno a što smo samo jako, jako dugo uspješno glumili.