Ako nam se u životu neprestano ponavljaju iste situacije, ako se vrtimo u krug i ponovno nailazimo na slične prepreke, možda je vrijeme da zastanemo i porazgovaramo sa sobom pred unutarnjim ogledalom. Upravo sam zato napisala tekst pod naslovom „Iskrenost sa sobom“. Moj je stav, potvrđen i osobnim iskustvom, da je iskrenost prema sebi glavno polazište svake stvarne promjene. Tek kada smo spremni jasno pogledati sebe, stvari u životu mogu početi sjedati na svoje mjesto.
No najprije se moramo zapitati: što mi zapravo tražimo od života? Što smo zamislili da život jest i što očekujemo da učini za nas? Život nas nosi, ali nam ne određuje smjer. On ne razmišlja umjesto nas, ne ispunjava automatski naše želje i ne preuzima odgovornost za naše odluke. Život nam daje prostor da živimo, ali način na koji ćemo živjeti u velikoj mjeri ovisi o onome što sami postavljamo u sebi.
Netko će reći: „Ali ja želim jedno, a život mi daje nešto sasvim drugo.“ Međutim, nije dovoljno samo svjesno nešto željeti. Važno je prepoznati iz kojih unutarnjih stavova, strahova, uvjerenja i navika zapravo djelujemo. Život često ne odgovara na ono što govorimo da želimo, nego na ono što duboko u sebi neprestano ponavljamo i živimo.
Ako nam se ne sviđa ono što imamo, potrebno je zastati i nešto promijeniti iznutra. Vanjske okolnosti nisu uvijek pod našom kontrolom. Prirodne pojave, društvene okolnosti i postupci drugih ljudi također utječu na naš životni put. Ipak, velik dio onoga što se ponavlja u našem životu povezan je s našim unutarnjim postavkama, izborima i načinom reagiranja.
Znamo li uopće što smo zadali životu da nosi za nas? Tu se pojavljuje još jedno važno pitanje: živimo li iz jednog cjelovitog bića ili u sebi nosimo nekoliko različitih „ja“, od kojih svako vuče na svoju stranu? Jedan dio nas nešto želi, drugi se toga boji, treći se opire promjeni, a četvrti pokušava zadovoljiti očekivanja drugih. Iz kojeg dijela sebe tada postavljamo svoje životne „parametre“? Postavljamo li ih iz dijela sebe koji samo želi konzumirati život prema vlastitim željama ili iz dubljeg mjesta u kojem prepoznajemo svoje prirodne sposobnosti, darove, nadahnuće i glas vlastite duše? Odgovor na to pitanje počinje iskrenošću prema sebi.
Iskrenost sa sobom kao unutarnje ogledalo
Iskrenost prema sebi temelj je istinske sreće i osobnog rasta. Kada smo iskreni prema sebi, lakše prepoznajemo svoje stvarne potrebe, unutarnje sukobe i obrasce koji nas sputavaju. Tek tada možemo početi graditi autentičan život. Zato se vrijedi zapitati: Jesam li doista iskren prema sebi? Ako jesam – u čemu se ta iskrenost vidi? Ako nisam – čega se bojim i što pokušavam sakriti od sebe?
Takvim pitanjima počinjemo otkrivati velove koji nam zaklanjaju pogled na vlastiti život. Koliko puta kažemo: „Ne znam što učiniti“ ili „Ne znam kojim putem krenuti“? Često odgovor već postoji, ali ga ne želimo vidjeti jer bi od nas zahtijevao promjenu, odricanje ili napuštanje slike koju smo stvorili o sebi. Kada prema sebi postanemo potpuno iskreni, velovi počinju padati. A što ti velovi stvaraju? Zbunjenost, sumnju, unutarnje sukobe i osjećaj da se svakoga dana moramo boriti. Takav život iscrpljuje. Trošimo snagu na obranu vlastitog identiteta, iako često ni sami ne znamo od čega ga branimo.
Zato se zapitaj:
– Od čega se neprestano moram braniti?
– Što pokušavam zaštititi?
– Zbog čega kroz život hodam nakostriješen poput ježa?
– Što vidim u okolnostima i drugim ljudima što u meni izaziva takvu obranu?
A zatim se upitaj:
Moram li nastaviti živjeti, misliti i reagirati na ovaj način? Tu se ponovno vraćamo iskrenosti prema sebi. Život ispunjen stalnim trenjem, borbom i unutarnjom napetošću teško možemo smatrati božanskim planom. Ako nije božanski plan, čiji onda plan živimo? Je li to plan straha, prošlih povreda, naučenih uloga, tuđih očekivanja ili vlastitog ega?
Do odgovora se ne dolazi bukom, nego tihovanjem. Potrebno je izaći izvan uobičajenih misli i uloga te se susresti sa sobom bez opravdavanja i uljepšavanja. U tome može pomoći vođenje duhovnog dnevnika. Korak po korak, dio po dio, potrebno je sagledati sebe i učiniti nešto s onime što smo prepoznali. Jer komu je potrebno svakoga jutra ustajati u vojničkom stavu, spreman na novu bitku?
Misliš li da život od nas doista traži da se neprestano borimo? Možda nas poziva da prestanemo bježati od istine o sebi i dopustimo promjeni da započne prirodno. Iskrenost prema sebi neće ukloniti svaku životnu prepreku, ali može ukloniti unutarnji otpor zbog kojeg se stalno vraćamo u isti krug.