Ona naša Nada, Vjera i Mašta… Sve je dobro dok nas nosi neki ideal i vizija jer se nadamo, vjerujemo i maštamo, osjećaj je dobar, drži nas spoznaja da imamo neki cilj pred sobom. Taj cilj držimo kao uzvišeni cilj naše duše. Taj poriv nas gura naprijed, pa nekako preživimo izazove jer nas drži Nada. I živimo tako u toj Nadi koja nam u mašti oslikava neke lijepe slike koje nas nadahnjuju, imamo sliku sebe u tome nečemu i živimo usmjereni ka toj slisci sebe i Života. Iščekujemo, očekujemo, maštamo, stvaramo u sebi kombinacije, maštamo, planiramo. Jer nas nosi Nada…
A ovaj stvarni život donosi svoje, za vrijeme dok u nama Nada, Vjera i Mašta proizvodi životne sokove. Život donese potrebe koje su odmah i sad prisutne. Začuđeno gledamo kako nam životni tok tovari potrebe i obaveze, a ona Dobrica u nama kaže u sebi: Hej, Živote, de pričekaj malo, ne stignem sad uloviti u zraku patike, wc papir, platiti troškove života, hranu, djeci platiti eksukrziju itd… Ajde Živote, pomozi, poguraj, otvori način i vrata, zdrav sam, prav sam, prštim od snage. I, počne polako blijediti Nada, Vjera i Mašta. Jer se trudimo, jer se održavamo, jer vjerujemo u ispravan način način, ne pušimo, ne pijemo, ne kurvamo se, idemo na bogoslužja, pomažemo susjedima, dobri smo ljudi, na nas se mogu osloniti svi. Na licu nam se vidi meko srce, dobra duša. Ali, samo mi znamo što je ispod platna te dobrice u nama…
U nama je krik ranjenog dobrice. Koliko god mi jesmo ljubazni, kulturni, fini, dobri, pošteni, čestiti, toliko su neki ljudi oko nas kao orlovi kad se slete na nas i trgaju naše dostojanstvo, vrijeme, naš trud i trud, našu savjest, baš kao orao kad trga ulovljeni plijen. I to rade jako suptilno, njihove riječi probadaju ravno u tkivo naših vjerovanja i ispravnih načela, baš tamo u čemu smo najranjivi. Odakle im pravo na to, pitamo li se? Pitaju li se oni odakle im pravo da postavljaju svoje interese iznad nas, gurajući nas u zonu njihovih uvjerenja i interesa, njihovog pogleda na život. Imaju li vlasnički list nad nama, našim vremenom i našim bićem? Očekuju da mi udovoljimo njihovoj paradigmi i potrebi? Koliko puta smo doživjeli da se od nas nešto zahtijeva, prohtjeva, da nam se nešto nalaže, planira bez da se ispoštuje naš vremenski okvir, naša snaga i naše mišljenje?
Živimo u svijetu sebizma, pozitivnog ali i onog, vrlo negativnog. Malo je onih koji vode računa o tuđem vremenu i tuđoj energiji i o tuđim osjećajima. Ako se ne znamo postaviti, postat ćemo kao orlova igračka na kojoj oštri svoj kljun. Koliko su ljudi postali slijepi pored zdravih očiju, pa vide samo svoj interes i u taj interes guraju druge ljude. Je li im tko dužan održavati njihov životni tok? Znamo da nije. No u svom sebizmu, oni sklapaju svoje vlastite životne lego kockice i namještaju pravila igre po svome, ne gledajući pri tome da i netko drugi isto tako ima pravo na svoj sistem životnih lego kockica – pa se naljute ako im kažemo NE.
I tako, dobrica u nama koji želi da svi budu sretni, da svi budu zadovoljni – UMORI se od svih i svega. I kaže: umoran sam od pokušaja… Pokušaji da se održi mir po svaku cijenu, pokušaji da budemo most preko kojih će netko dolaziti do onoga što želi, pokušaja da ovaj svijet bude bolje mjesto. I velimo: Hej Živote, a da se ti malo potrudiš oko mene? Ja sam dao puno toga iz sebe da bude mirno more, puno puta sam gasio požar sebista, a za moj sebizam nisam mario. Nije li vrijeme da naučim biti ne samo dobrica, nego pozitivan kvalitetan sebista koji konačno osjeća da postoji, da živi? Jel se ja to trebam stidjeti što imam potrebe? Jesam li ja neki sanjasi koji ne smije željeti i imati život u balansu? A drugima pomažem da to ostvare? Smirujem nemirno more koje drugi talasaju? Gasim nečije požare? Dajem čak i ono što nemam samo da bude sve kako treba? O Živote, gdje smo ti i ja u mojoj životnoj priči?
I odjednom, kao da se upali reflektor koji zablješti pravo u oči, direktno u mozak! Probudi svaku moždanu vijugu i dopre do SVIJESTI. Pa heeej… Nada nije ono što sam mislio, nada je poštapalo za slabiće, vjera je zamišljaj stvarnosti a mašta je samo pokušaj proizvodnje dobrog osjećaja… Ahhh! Pa jesam li ja stvarno potrošio godine svog života održavajući ideal koji je poput balona? I taj balon se polako ispuhuje, a ono što sam držao za stvarnost izgleda da je fatamorgana? Pa za što da se uhvatim? Kako da živim, kako da razmišljam, kako da imam sebe, gdje sam ja?
U trenutku kad se pojave takva pitanja i takve misli, pod reflektorom Svjetla Svijesti, sav izgrađeni identitet zatekne se u zoni koju sveti pustinjski mudraci nazivaju tamna noć duše. Koliko god teško zvučalo, ali to je ustvari jako dobro, jer bez tame nema ni pravog Svjetla.
…slijedi nastavak