Napomena: tekst je nastao koristeći se raznim djelima i komentarima.
Kad se pokvari ljudsko srce
Što se događa kada se pokvare naše srce i naš karakter? Ostaje li moralni poremećaj skriven u nutrini pojedinca ili se, poput pukotine koja se širi, prenosi na odnose, vlast, zajednicu i naposljetku na zemlju od koje živimo? U svetim i mudrosnim tekstovima različitih civilizacija iznova se pojavljuje jedna snažna intuicija: čovjek nije izdvojen iz svijeta. Njegovo djelovanje mijenja zajednicu, a stanje zajednice odražava se na sveukupni poredak života.
Kada se izgube istina, pravednost, mjera i odgovornost, posljedice ne ostaju samo „unutarnje“. One zahvaćaju povjerenje među ljudima, način vladanja, raspodjelu dobara, zdravlje društva, plodnost zemlje i odnos prema prirodi. Ipak, potrebno je odmah postaviti važnu granicu. Ne bi bilo točno reći da sve religije naučavaju istu metafiziku, niti da svaku sušu, bolest ili prirodnu katastrofu tumače kao neposrednu kaznu za određeni grijeh. Budistički pojam dhamme, biblijski savez, kur’anski fasād i hinduistička dharma nisu zamjenjivi pojmovi. Ono što ih povezuje nije identična doktrina, nego srodna spoznaja da moralni, društveni i prirodni poredak nisu potpuno odvojene stvarnosti.
1. Budistička predaja: kada vođa skrene, zemlja gubi mjeru
Najizravniji budistički tekst nalazi se u Adhammika Sutti (Aṅguttara Nikāya 4.70). Buddha ondje opisuje lanac koji počinje na vrhu društva: kada su kraljevi nepravedni, nepravedni postaju njihovi službenici; zatim brahmani i domaćini; potom stanovnici gradova i sela. Moralni poremećaj vlasti širi se na čitav narod, a nakon toga tekst govori o neredovitom kretanju nebeskih tijela, poremećenim godišnjim dobima i vjetrovima, nedostatnoj kiši te usjevima koji ne sazrijevaju kako treba.
„Kada onaj kojega smatraju najvišim postupa nepravedno, ostali ga slijede; cijela zemlja trpi kada je kralj nepravedan.“
Slika vodećega bika koji pri prelasku rijeke povlači cijelo stado nije samo politička pouka. Ona izražava ideju moralne zaraze: ponašanje onoga koji ima moć postaje obrazac za druge. Kada se takav obrazac proširi, remeti se ritam zajednice i uvjeti života.
Paloka Sutta (Aṅguttara Nikāya 3.56) razvija srodnu temu. Ljudi su, kaže tekst, obuzeti nedopuštenom požudom, nepravednom pohlepom i pogrešnom dhammom. Posljedice su nasilje, smanjivanje stanovništva i nedostatak kiše, zbog čega nastaju glad i propast usjeva. U oba teksta osobna pohlepa postaje društvena sila, a društvena sila mijenja uvjete u kojima čitava zajednica živi.
Ove odlomke ne treba čitati kao meteorološku teoriju u suvremenom znanstvenom smislu. Njihov je jezik religijski i kozmički: pravedno djelovanje održava red, dok nepravednost stvara neravnotežu koja se širi daleko izvan pojedinca.
2. Biblijska predaja: zemlja tuguje s čovjekom
U hebrejskoj Bibliji moralni život naroda, odgovornost vladara i stanje zemlje često se promatraju unutar odnosa saveza između Boga i njegova naroda. Proroci ne odvajaju duhovnu nevjernost od društvene nepravde, niti društvenu nepravdu od sudbine zemlje.
Hošea: pokvarenost naroda pogađa sva živa bića. U Hošei 4,1-3 nema vjernosti, ljubavi ni spoznaje Boga; šire se laž, ubojstvo, krađa, preljub i krvoproliće. Zatim dolazi rečenica: „Stoga tuguje zemlja“. S ljudima trpe poljske životinje, ptice i ribe. Moralni raspad nije prikazan kao privatni nedostatak, nego kao rana koja zahvaća cijelu zajednicu života.
Izaija i Jeremija: oskvrnjena zemlja i uskraćena kiša. Izaija 24,4-6 govori da zemlja tuguje i vene jer su njezini stanovnici prestupili zakone, pogazili odredbe i raskinuli savez. U Jeremiji 3,2-3 moralna nevjernost naroda povezana je s uskraćenim pljuskovima i izostankom proljetne kiše. Amos 4,6-9 navodi glad, uskraćivanje kiše, palež, plijesan i skakavce kao opomene koje trebaju potaknuti narod na povratak Bogu.
Mihej: krivnja poglavara postaje nesreća zemlje. Mihej 3,9-12 posebno naglašava odgovornost političkih i vjerskih vođa. Poglavari izvrću pravdu, suci sude za mito, svećenici poučavaju radi zarade, a proroci prorokuju za novac. Posljedica nije samo osobna osuda vođa: Sion će zbog njih biti „preoran kao polje“. Vlast koja prezire pravdu razara prostor u kojem narod živi.
Druga knjiga Ljetopisa 7,13-14 donosi i obrnuti smjer: nakon zatvorenog neba, skakavaca i pošasti, poniznost, molitva i odvraćanje od zlih putova povezani su s oproštenjem i „ozdravljenjem zemlje“. U Novom zavjetu Pavao tu povezanost proširuje na cijelo stvorenje: ono je podvrgnuto propadljivosti i „uzdiše“ u iščekivanju oslobođenja (Rimljanima 8,19-22).
Biblija, međutim, odbacuje jednostavnu jednadžbu prema kojoj je svaka pojedinačna nesreća dokaz osobne krivnje. Isus ne prihvaća zaključak da su žrtve pada kule u Siloamu bile veći grešnici od drugih (Luka 13,1-5), niti sljepoću čovjeka od rođenja pripisuje njegovu ili roditeljskom grijehu (Ivan 9,1-3). Biblijska poruka zato nije poziv na osuđivanje stradalih, nego na odgovornost, obraćenje i obnovu narušenih odnosa.
3. Islamska predaja: fasād na kopnu i moru
Najpoznatija kur’anska formulacija nalazi se u suri Er-Rūm 30,41: „Pojavio se nered na kopnu i moru zbog onoga što su ljudske ruke stekle.“ Arapska riječ fasād obuhvaća pokvarenost, kvarenje, nered i narušavanje ispravnog poretka. Posljedice ljudskih djela nisu prikazane kao zatvorene u ljudskoj nutrini: one postaju vidljive u svijetu koji ljudi nastanjuju.
Kur’an istu povezanost izražava i pozitivno. Da su stanovnici gradova vjerovali i bili bogobojazni, bili bi im otvoreni blagoslovi neba i zemlje (7,96). Prorok Hūd poziva narod na traženje oprosta i povratak Bogu, uz obećanje obilne kiše i povećanja snage (11,52). U suri En-Nahl 16,112 siguran i opskrbljen grad zbog nezahvalnosti kuša glad i strah, dok Eš-Šūrā 42,30 podsjeća da nevolje mogu biti povezane s onim što su ljudske ruke učinile, uz dodatak da Bog mnogo oprašta.
Vrlo izravnu društvenu razradu pruža hadis zabilježen u zbirci Sunan Ibn Mājah 4019. U njemu se javni nemoral povezuje s pojavom bolesti, varanje u mjerama s glađu i tlačiteljskom vlašću, uskraćivanje zekata s uskraćivanjem kiše, a nepravedno vodstvo s unutarnjim sukobima. Ovaj hadis snažno povezuje osobnu etiku, ekonomsku pravednost, političku vlast i stanje zajednice.
Ni u islamu svaka patnja nije automatski dokaz nečijega grijeha. Kur’an govori i o kušnji strahom, glađu te gubitkom imetka, života i plodova, pri čemu strpljivima obećava milost (2,155-157). Nevolja može biti posljedica, opomena, kušnja ili prostor duhovnog sazrijevanja; zato se tekstovi ne smiju koristiti za bešćutno okrivljavanje onih koji pate.
4. Hinduistička predaja: dharma kao os svijeta
U širem hinduističkom korpusu najsnažnija izravna veza između vladara, moralnog stanja naroda, kiše, godišnjih doba i uroda nalazi se u Mahābhārati, osobito u Śānti Parvi. Bhagavad-gītā i Upanišade daju širi filozofski okvir dharme, yajñe, istine i uzajamnosti, ali Mahābhārata političku odgovornost izriče najoštrije.
Mahābhārata: „Kralj stvara doba“
U Śānti Parvi, knjiga 12, odjeljak LXIX u Gangulijevu prijevodu, Bhīṣma kaže Yudhiṣṭhiri da nije doba ono koje stvara kralja, nego kralj stvara doba. Kada kralj vlada pravedno, godišnja su doba skladna, bolesti nestaju, ljudi žive dulje, a zemlja obilno rađa. Kada kralj napusti pravdu i tlači podanike, pojavljuju se bolesti i prerane smrti, kiše ne dolaze u pravo vrijeme, usjevi propadaju, a zemlja gubi vlagu. „Oblaci ne izlijevaju kišu u pravo vrijeme i usjevi propadaju kada kralj ne štiti podanike kako treba.“
U odjeljku CXLI Yudhiṣṭhira opisuje svijet u kojem se dharma raspala: ljudi su potlačeni od kraljeva i razbojnika, pohlepa i ludost vladaju, povjerenje nestaje, a oblaci više ne daju kišu. Bhīṣma odgovara da mir i blagostanje podanika, pravodobnost kiše, bolesti i drugi strahovi ovise o ponašanju kralja. Vladar ovdje nije samo upravitelj države, nego moralno središte čiji postupci oblikuju čitavo doba.
Bhagavad-gītā: kotač uzajamnosti
Bhagavad-gītā 3,10-16 opisuje svijet kao krug uzajamnog davanja. Najpoznatiji je stih 3,14:
annād bhavanti bhūtāni
parjanyād anna-sambhavaḥ
yajñād bhavati parjanyo
yajñaḥ karma-samudbhavaḥ
„Od hrane nastaju živa bića; od kiše nastaje hrana; od yajñe nastaje kiša, a yajña proizlazi iz djelovanja.“
U vedskom smislu yajña označava žrtveni čin, ali u kontekstu Bhagavad-gīte poprima i širi smisao nesebičnog djelovanja, davanja i sudjelovanja u poretku koji održava život. Čovjek ne smije samo uzimati darove svijeta, a ništa ne vraćati. U stihu 3,16 taj je poredak nazvan „kotačem“: onaj tko ga ne slijedi živi uzalud, zatvoren u osjetilno uživanje.
Bhagavad-gītā 4,7-8 govori o opadanju dharme i usponu adharme, nakon čega se božansko očituje radi zaštite dobrih i ponovne uspostave dharme. To nije izravna tvrdnja o kiši ili usjevima, nego potvrda da adharma označava poremećaj širega poretka, a ne samo privatni moralni nedostatak.
Upanišade: dharma iznad vlasti
Bṛhadāraṇyaka Upaniṣad 1,4,14 postavlja dharmu iznad same kraljevske moći: dharma je „vladar vladara“ i ništa nije više od nje; zatim je poistovjećuje s istinom. Kralj, dakle, nije izvor dobra i zla, nego i sam stoji pod višim poretkom. Chāndogya Upaniṣad 7,10,1 naglašava ovisnost svih živih bića o vodi i kiši: kada kiše nema, ljudi strahuju od oskudice hrane; kada kiša dolazi, raduju se obilju. Taj tekst ne tvrdi izravno da moralni grijeh proizvodi sušu, ali izražava ontološku povezanost prirodnih procesa i svega živoga.
5. Jedna Mudrost, različiti jezici
Kada ove tekstove postavimo jedne uz druge, pojavljuje se zapanjujuće srodan obrazac. U svakoj tradiciji moralni poremećaj nadilazi pojedinca; vlast ima pojačanu odgovornost; pohlepa i nepravda narušavaju odnose; zemlja, kiša, hrana i zdravlje nisu potpuno odvojeni od načina na koji ljudi žive; a obnova započinje povratkom istini, pravednosti, mjeri i odgovornosti.
U Bibliji i Kur’anu priroda se promatra unutar odnosa s osobnim Bogom, njegova suda, milosrđa i poziva na obraćenje. Rani budistički tekstovi govore jezikom dhamme, moralne uzročnosti i sklada bez pozivanja na Boga Stvoritelja. Hinduistički tekstovi polaze od dharme, karme, yajñe i kozmičke uzajamnosti. Govoriti o jednoj Mudrosti stoga ne znači proglasiti sve religije istima; znači prepoznati da su različite civilizacije uočile istu duboku činjenicu: način na koji čovjek živi nikada nije bez posljedica za cjelinu kojoj pripada.
6. Kako ovu poruku razumjeti danas?
Drevne tekstove ne treba pretvarati u jednostavnu formulu prema kojoj svaka poplava, bolest ili suša otkriva krivnju određene osobe ili naroda. Takvo bi tumačenje bilo i teološki grubo i moralno opasno. U samim tradicijama nalazimo upozorenja da patnja može biti kušnja, posljedica općega stanja svijeta ili tajna koja nije dostupna brzom ljudskom sudu.
Njihova poruka ipak ostaje snažno suvremena. Način proizvodnje, potrošnje, ratovanja i upravljanja dobrima stvarno mijenja zemlju, vodu, zrak, hranu i zdravlje zajednice.
Pohlepa koja se u svetim tekstovima pojavljuje kao duhovni poremećaj danas se može očitovati i kroz neograničeno iskorištavanje ljudi i prirode. Drevni jezik govori o narušenom kozmičkom ili božanskom poretku; suvremeni čovjek vidi i njegove društvene, psihološke i ekološke posljedice. Najdublja poruka zato nije: „Nesreća dokazuje da je netko kažnjen.“ Poruka glasi: čovjek nije izvan svijeta koji ranjava. Kada se pokvari srce, kvare se odluke; kada se pokvare odluke, kvare se ustanove; kada se pokvare ustanove, stradavaju ljudi i zemlja. I obrnuto: obnova srca može postati početak obnove odnosa, zajednice i načina na koji nastanjujemo svijet.
Ista opomena kroz tisućljeća
Možemo, dakle, reći da se kroz tisućljeća očituje ista temeljna Mudrost ali ne nužno ista teologija. Budistički tekstovi govore o nepravednim vladarima i poremećaju prirodnih ciklusa. Biblija kaže da zemlja tuguje zbog grijeha svojih stanovnika. Kur’an govori o fasādu na kopnu i moru koji nastaje djelima ljudskih ruku. Bhagavad-gītā i Mahābhārata opisuju dharmu kao poredak koji povezuje djelovanje, kišu, hranu, zdravlje, vlast i život zajednice.
Sve te tradicije, svaka svojim jezikom, opominju čovjeka da moral nije privatna stvar. Nepravda stvara svijet u kojem je sve teže živjeti; pohlepa prekida uzajamnost; laž razara povjerenje; vlast bez mjere širi vlastitu izopačenost na narod. Zemlja u tim tekstovima nije nijema pozornica ljudske povijesti: ona sudjeluje u čovjekovu padu i u njegovoj nadi za obnovom.
Kada čovjek izgubi unutarnju mjeru, počinje se raspadati i svijet oko njega. Kada se vrati istini, pravednosti i odgovornosti, obnova više nije samo osobna, ona postaje početak ozdravljenja zajednice i zemlje.
Izvori i napomene
Tekst je nastao koristeći se raznim djelima i komentarima. Napomena o prijevodima: kratki navodi u tekstu jezično su prilagođeni hrvatskom prema navedenim izdanjima. Numeracija odjeljaka Mahābhārate može se razlikovati među izdanjima; ovdje je navedena prema engleskom prijevodu Kisari Mohan Gangulija.
– Budizam 1. Aṅguttara Nikāya 4.70, Adhammika Sutta, prijevod Bhikkhu Sujato.
– Budizam 2. Aṅguttara Nikāya 3.56, Paloka Sutta, prijevod Bhikkhu Bodhi.
– Biblija. Jeruzalemska Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. Navedena mjesta: Hošea 4,1-3; Izaija 24,4-6; Jeremija 3,2-3; – Amos 4,6-9; Mihej 3,9-12; 2 Ljetopisa 7,13-14; Rimljanima 8,19-22; Luka 13,1-5; Ivan 9,1-3.
– Islam 1. Kur’an: Er-Rūm 30,41; El-A‘rāf 7,96; Hūd 11,52; En-Nahl 16,112; Eš-Šūrā 42,30; El-Bekare 2,155–157.
– Islam 2. Sunan Ibn Mājah 4019, poglavlje o iskušenjima; sahih prema Darussalamu.
– Hinduistička tradicija 1. Mahābhārata, knjiga 12, Śānti Parva, odjeljak LXIX, prijevod Kisari Mohan Ganguli.
– Hinduistička tradicija 2. Mahābhārata, knjiga 12, Śānti Parva, odjeljak CXLI, prijevod Kisari Mohan Ganguli.
– Hinduistička tradicija 3. Bhagavad-gītā 3,10–16 i 4,7–8; Gita Supersite, Indian Institute of Technology Kanpur.
– Hinduistička tradicija 4. Bṛhadāraṇyaka Upaniṣad 1,4,14.
– Hinduistička tradicija 5. Chāndogya Upaniṣad 7,10,1.