Prije pomrčine 28. 08. moram nešto pojasniti, univerzalno a i onima koji ponekad očekuju svašta nešto. Postoje dva potpuno različita načina na koja pristupam Radu.
Prvi je neformalan. Razgovor, druženje, razmjena, podsjećanje, mali poticaj da čovjek sam nešto vidi, osvijesti i pokrene u sebi. Tu sam fleksibilna i prilagođavam se čovjeku, njegovu kapacitetu, trenutku i onome koliko je spreman vidjeti.
Ali postoji i drugi način. To je trenutak kada se od mene ne očekuje samo razgovor, nego da se JA uključim i ozbiljno radim na određenoj problematici: da odvojim vrijeme, mozgam, kopam duboko, povežem ono što treba povezati i djelujem svim dostupnim alatima Svijesti, koristeći ono što mi je urođeno, ono što sam stekla kroz život i ono što znam o radu sa Sviješću, Energijom i dubljim razinama stvarnosti.
Tu više nisam fleksibilna na isti način. Takav Rad ima svoju vrijednost i svoju cijenu. I da – nisam jeftina. Ne zato što sebe smatram posebno važnom, nego zato što znam koliko energije, prisutnosti, vremena, odgovornosti i unutarnjeg angažmana takav Rad zahtijeva da bi se stvarni pomak uopće mogao dogoditi – naravno, u skladu s kauzalnom košaricom osobe.
Za mene vrijedi jednostavno načelo: kada zagrabimo u onostrano, u ono što nadilazi svakodnevnu materijalnu i fizičku razinu, mora postojati ravnoteža i u ovom svijetu. Razmjena između onostranog i ovostranog mora biti čista.
Ne zanima me igranje učiteljice, gurua, spasiteljice niti osobe kojoj bi se netko trebao diviti. Mogu biti vrlo ozbiljna i vrlo neozbiljna. Mogu znati, a mogu biti i potpuna budala. Mogu voditi, mogu stajati sa strane, mogu šutjeti. Forma i etikete mi nisu važne. Važno mi je ono što u danom trenutku omogućuje da se nešto kruto omekša, nešto zamršeno razveže, nešto skriveno vidi i da se promjena dogodi sa što manje nepotrebne patnje. I da se proslavi ŽIVOT.
Ponekad je moja uloga samo biti Svjedok i Promatrač, ponekad Poštar, ponekad suradnik, ponekad samo netko tko podsjeti čovjeka na ono što već zna, ali je zaboravio. Ne trebam da me se idealizira, voli, poštuje, slijedi niti da mi se pripisuju posebne osobine. Ali isto tako ne želim biti spremnik za tuđe projekcije, sentimentalnosti, očekivanja i fantazije o tome što bih ja za nekoga trebala biti ili napraviti prema njegovoj slici, ogledalu i filterima.
A iza tih filtera vrlo često nisu nikakve uzvišene emocije, nego obične žudnje, hlepljenja, posesivnost i alavost, samo fino upakirane u krasan celofan. Tako se dosad pokazalo, nažalost, gorka istina.
Tko stvarno želi promjenu i spreman je ozbiljno raditi na sebi, možemo raditi po bistrom dogovoru. Tko želi čaroliju kojom će samo malo bolje urediti svoj ego-trip, dobiti ono što želi bez promjene sebe ili traži nekoga tko će mu gladiti ego, tješiti ga, titrati jajca i potvrđivati njegove priče – neka potraži nekoga drugoga, narodski rečeno. Šta je previše – previše. Mene zanima sloboda u Duhu i Istini koja nije uvjetovana.
Zanima me ona vrsta Rada nakon koje čovjek postaje manje vezan za sve ono što ga je prije držalo i mučilo.
I ne zaboravite nešto vrlo jednostavno: svi mi kakimo, piškimo, znojimo se, prdimo, smrdimo, spavamo, sanjamo i maštamo. Zato ne pravite sebi idola ni od koga i ni od čega. Nitko izvana neće riješiti ono s čime se čovjek nosi. Može pomoći, može asistirati, osvijetliti, pokazati vrata. Ali presudan je ODLUČUJUĆI POKRET DUŠE – s asistencijom ili bez nje. Tko se u čovjeka uzda, gubi Božji blagoslov.
Sva čast i sva slava pripadaju samo Bogu i Njegovu Svetom Duhu Mudrosti.