Jeste li ikada primijetili kao da u vama postoje dvije razine? Jedna je stalno zauzeta životom. Razmišlja, planira, brine, uspoređuje, sumnja, želi i boji se. Pokušava riješiti probleme i pronaći siguran put kroz svakodnevicu. A iza nje ponekad se pojavi nešto sasvim drugo: tiha prisutnost koja ne žuri, ne raspravlja i ne paničari, prisutnost koja samo promatra. Kao da zna da smo više od svega što nam se upravo događa.
U duhovnoj tradiciji Bharate, lijepu sliku tog odnosa možemo pronaći u priči o Nari i Narayani. Tko su Nara i Narayana? U drevnim epovima Nara i Narayana pojavljuju se kao dvojica velikih mudraca. Mahabharata ih kasnije povezuje s Arjunom i Krišnom: Arjuna je Nara, a Krišna Narayana.
Ali ovu priču možemo čitati i simbolički.
Nara znači čovjek. On predstavlja našu ljudsku stranu: osobu koja živi u svijetu, donosi odluke, griješi, uči, voli, pati i prolazi kroz životne borbe. Narayana predstavlja Božansko. U duhovnom čitanju možemo ga razumjeti kao dublju Svijest koja nije ograničena našim strahovima, mislima i životnim okolnostima. Nara je, dakle, čovjek koji prolazi kroz iskustvo. Narayana je tiha prisutnost koja ga prati. U priči o Arjuni i Krišni upravo to vidimo: Arjuna mora živjeti svoj život i donijeti odluku, ali Krišna mu pomaže vidjeti ono što sam, zahvaćen strahom i zbunjenošću, više ne može vidjeti.
Kako djeluje naš unutarnji svijet?
Vedantska filozofija govori o antahkarani – „unutarnjem instrumentu” kojim doživljavamo sebe i svijet. Tradicionalno se razlikuju četiri njegove funkcije.
Manas – um koji prima dojmove. Manas je dio uma koji reagira na ono što vidimo, čujemo i osjećamo.
„Sviđa mi se.”
„Ne sviđa mi se.”
„Želim ovo.”
„Bojim se toga.”
„Što ako se dogodi nešto loše?”
To je nemiran dio uma koji neprestano obrađuje iskustva.
Buddhi – sposobnost razlučivanja. Buddhi je sposobnost da zastanemo i vidimo jasnije. Ona pita:
„Je li ono čega se bojim zaista istina?”
„Što je u ovoj situaciji ispravno?”
„Što je važno, a što je samo trenutna reakcija?”
Buddhi ne mora biti hladni intelekt. Ona je sposobnost jasnog uvida i mudrog razlikovanja.
Ahamkara – stvaratelj osjećaja „ja”. Riječ ahamkara doslovno možemo razumjeti kao „stvaratelja ja”. To je ona funkcija koja iskustvima dodaje oznaku:
„Ja mislim.”
„Meni se to dogodilo.”
„To je moje.”
„Ja sam takva osoba.”
Ahamkara nam je potrebna da bismo normalno funkcionirali kao osobe. Problem nastaje kada povjerujemo da je taj ograničeni identitet sve što jesmo. Tada više nemamo tijelo nego vjerujemo da smo samo tijelo. Ne doživljavamo misao nego vjerujemo da smo naša misao. Ne osjećamo strah nego kažemo: „Ja sam uplašena osoba.”
Chitta – tragovi prošlih iskustava. Chitta je poput unutarnje arhive. U njoj ostaju sjećanja, emocionalni tragovi, navike i obrasci nastali kroz prošla iskustva. Zato ponekad reagiramo snažnije nego što sadašnja situacija zahtijeva. Ne reagiramo samo na ono što se događa sada, nego i na tragove svega što smo ranije doživjeli.
Kako nastaje zaborav? Tu dolazimo do jednog od središnjih pitanja vedante. Ako je naša najdublja priroda Svijest, zašto je ne doživljavamo stalno? Advaita vedanta govori o avidyi – neznanju. To nije neznanje u smislu nedostatka obrazovanja. To neznanje ustvari je pogrešno poistovjećivanje. Gledamo tijelo i kažemo: „To sam ja.” Pojavi se misao i kažemo: „To sam ja.” Pojavi se strah i kažemo: „To sam ja.” Imamo ime, zanimanje, životnu priču, uspjehe, neuspjehe i sjećanja i od svega toga postupno sastavimo osobu koju nazivamo „ja”. Vedanta ne tvrdi da ta osoba ne postoji. Ona samo pita: Je li to sve što jesmo? I upravo se ovdje ponovno pojavljuje odnos Nare i Narayane. Nara živi život pojedinca. Narayana podsjeća da iza pojedinačne priče postoji nešto dublje.
Kočija života
Jedna druga drevna slika, iz Katha Upanišade, pomaže nam razumjeti kako sve to zajedno djeluje. Tijelo je prikazano kao kočija. Osjetila su konji koji neprestano trče prema onome što ih privlači. Manas, um, jest uzda. Buddhi, sposobnost razlučivanja, jest kočijaš. A istinski Ja sam, Atman, jest onaj koji se vozi u kočiji. Ako su konji nekontrolirani, kočija ide kamo oni žele. Ako su uzde slabe, um nas vuče iz jedne želje, straha ili reakcije u drugu. Ali kada je buddhi jasna, um mirniji, a osjetila uravnotežena, kočija počinje slijediti pravi put. Na bojnom polju Kurukšetre pojavljuje se još jedna prekrasna slika: Arjuna sjedi u kočiji, a Krišna je njegov kočijaš.
Arjuna je čovjek pred životnom odlukom. On se boji, sumnja i više ne zna što učiniti. Krišna mu ne oduzima životnu bitku. Ne govori mu: „Pomakni se, ja ću sve riješiti umjesto tebe.” On mu pomaže da vidi jasnije. I možda je upravo u tome najljepša simbolika Nare i Narayane. Duhovni život ne znači da Nara mora nestati. Čovjek i dalje živi, radi, odlučuje, voli, griješi i uči. Ali postupno otkriva da nije sam u vlastitoj buci.
Iza nemira uma postoji tišina a iza straha postoji prostor prisutnosti koji se ne boji. Iza prolazne osobe postoji nešto što samo promatra sve njezine promjene. Nara prolazi kroz život. Narayana ga podsjeća tko je. A možda njihov dijalog nije samo drevna priča o dvojici mudraca. Možda se taj razgovor i sada odvija u svakome od nas. Nazovimo to našom Kurukšetrom – bojno polje, slika naše unutarnje borbe u kojoj se susreću strah, dužnost, sumnja, žudnja, ego, patnja i dublje razumijevanje.